Nedavno sam se nasmijala priči spisateljice Lane Biondić o tome što ponijeti u hrvatsko rodilište koja nabraja: od papuča i spavaćice preko toaletnog papira i uložaka do odjeće za bebača, dok je u londonsko rodilište dovoljno ponijeti Diners.
I smiješno i tužno u isto
vrijeme. Ni meni u rodilištu udaljenom tek tri sata vožnje od Zagreba nije
trebalo ništa, doduše ništa osim kartice, dok, primjerice, Slovenke plaćaju
samo dva eura participacije jer su u Europskoj uniji. Nije to nikakvo privatno
rodilište nego državno.
Za rodilište u Feldbachu
nedaleko od Graza odlučila sam se davno prije ove trudnoće. Iako nisam rađala u
Hrvatskoj, nakon izgubljene trudnoće imam loše iskustvo s našim rodilištem i
odnosom prema roditeljima: pregled je bio toliko grub da sam povraćala kad sam
izašla, liječnik je bez ikakve najave ili pitanja doveo stažiste, nakon vađenja
krvi poslali su me da sama odnesem epruvetu u drugu zgradu, a u trenutku kad
sam bila beskrajno tužna, nisu pustili supruga k meni.
Bilo je mnogo takvih i
sličnih događaja kojih se ne želim ni prisjetiti. Osjećala sam da postoji
bolji, ljudskiji, iskreniji pristup majci i ocu te sam ga odlučila potražiti i
pronaći, pa čak i ako to uključuje odlazak izvan granica domovine.
