Vrijeme. Od početka vremena nastojimo ga shvatiti. Zašto? Kako bismo ovladali njime.
Ali, vrijeme je sveta
tajna, raskošan dar koji trebamo
doživljavati, a ne shvaćati. A još manje njime vladati. Što mislite, zašto smo
polovicu vremena sluđeni?
Većina nas ne uživa u tajni vremena
jednostavno zato što ga imamo tako malo. Iako svatko od nas ima 24-satne dane,
nekako nam to nije dovoljno. Pa ako išta doživljavamo, to je prije svega strah,
jer nam stalno ponestaje vremena. Nije važno koje je to vrijeme – greenwichko,
ljetno, istočno ili zapadno. Važno je jedino to da ga nikad nemamo dovoljno.
Stoljećima su oni koji su imali
vremena – sveci, pjesnici, mistici, gospodari, mudraci i filozofi – razmišljali
o zagonetki vremena. Otkrili su njegovu dualnost.
Da bismo ostvarili smirenost, moramo
otkriti i dvostruku prirodu vremena koju su stari Grci zvali chronos i kairos.
Chronos se odnosi na ure, rokove,
ručne satove, kalendare, programe, planove, rasporede. Chronos je najgori vid
vremena. Chronos mjeri. Chronos je tlapnja o veličanstvenosti. Chronos trči
maraton u cipelama s visokim potpeticama. U chronosu mislimo samo na sebe.
Chronos je svjetovno vrijeme.
Kairos je transcedencija, beskraj,
štovanje, radost, strast, ljubav, svetost. Kairos je prisnost sa Stvarnošću.
Kairos je najbolji vid vremena. Kairos pušta. U kairosu možemo pobjeći iz
tvrđave ega. Kairos je Straussov valcer u Beču s čovjekom kojeg volite. Kairos
je vrijeme Duha.
Živimo u Chronosu. Žudimo za
Kairosom. To je naša podvojenost. Chronos zahtijeva brzinu kako se ne bi
tratio. Kairos zahtijeva prostor kako bi se u njemu moglo uživati. U Chronosu
činimo. U Kairosu možemo samo BITI.
Čini nam se da nikad nismo upoznali
Kairos. Ali jesmo: kad vodimo ljubav, kad meditiramo ili se molimo, kad se
izgubimo u glazbi ili književnosti, kad sadimo bilje ili čupamo korov, kad
gledamo usnulo dijete, dok zajedno čitamo nedjeljne novine u postelji, kad
uživamo u zalasku sunca, kad se predajemo svojim strastima. Poznajemo radost u
kairosu, naziremo u njemu ljepotu, sjećamo se kako je osjećati se živim u
njemu, kako je to ponovno se povezati s Božanstvom.
Pa, kako onda Chronos zamjijeniti
Kairosom? TAKO DA USPORIMO.
Tako da se usredotočimo samo na
jedno dok se time bavimo.
Tako da radimo ono što radimo kao da
je u tom trenutku to jedino što vrijedi raditi.
Tako da se pretvaramo kako imamo
neograničeno vrijeme, ne bi li nam naša podsvjest pomogla i učinila da tako i
bude.
Tako da stvaramo vrijeme.
Tako da odvajamo vrijeme.
Za prelazak s Chronosa na
Kairos potreban je samo trenutak, ali to
mora biti trenutak.
“Sitne radosti”,
Sarah Ban Breathnach, str. 463.
Mozaik knjiga,
Zagreb, 1999.
