Jedino vrijeme kada većina nas nešto nauči jest onda kada nas nešto lupi po glavi! Zašto? Zato što je lakše ne mijenjati se.
I tako dalje
radimo ono što radimo, sve dok ne dođemo do zida. Uzmite zdravlje, na primjer.
Kada mijenjamo način prehrane i počinjemo vježbati? Kada nam se tijelo raspada
– kada liječnik kaže : Ako ne promijenite stil života, ubit ćete se! I iznenada
smo motivirani!
U odnosima –
kada si obično kažemo koliko nam je stalo? Kada se brak raspada, kada se
obitelj raspada!
U školi – kada
se konačno pokoravamo i učimo? Kada smo na putu da propadnemo.
U poslu – kada
iskušavamo nove ideje i donosimo čvrste odluke? Kada ne možemo plaćati svoje
račune.
Kada konačno
naučimo kako uslužiti kupce? Nakon što
kupci odu!
Kada obično
molimo? Kada nam se život raspada: “Dragi Bože, znam da nisam s Tobom
razgovarao od kada sam prošli puta zaribao stvar…”.
Najteže lekcije
naučimo onda kada stvari postanu naporne. Kada ste donijeli najteže odluke u
svojemu životu? Onda kada ste bili na koljenima – nakon katastrofa, nakon što
ste bili odbačeni, ili nakon što ste dobili udarac u glavu. Tek tada
kažemo sami sebi : “Dosta mi je besparice, dosta mi je da se sa
mnom nabacuju, dosta mi je osrednjosti. Nešto ću učiniti”.
Uspjeh slavimo –
ali ne naučimo previše.
Neuspjeh boli –
i tek tada učimo. Sjećajući se prošlih događaja, obično primjećujemo da su “katastrofe” bile prekretnice.
Učinkoviti ljudi
ne traže probleme, ali kada dobiju po glavi pitaju se : “Kako da promijenim svoj
način razmišljanja i ono što radim? Kako da budem bolji nego što sam sada?”.
Gubitnici se ne obaziru na znakove upozorenja. Kada se krov uruši, oni pitaju:
“Zašto se sve događa baš meni? “.
Mi smo stvorenja
navike. Tako dugo radimo nešto dok nismo prisiljeni promijeniti se.
“Slijedi
svoje srce”, Andrew Matthews, str. 14.
Stanek,
Varaždin, 2001.
