Sigurno ste se mnogo puta susreli s pojmom “hiperaktivno dijete“, “hiperaktivac“ ili ste bili u razgovoru s roditeljima koji kažu “naše dijete je hiperaktivno“. To je termin koji se u posljednje vrijeme olako veže uz djecu koja su aktivnija, znatiželjnija, ponekad i razmažena.
Toliko je rasprostranjen da ćete “hiperaktivce“ sresti na igralištu, u dućanu, u školi, vrtiću, kazalištu, tramvaju… Ako je dijete glasno, aktivno, nestrpljivo, ne poštuje autoritet, buntovno… Lako će ga se prozvati hiperaktivnim.
Danas se smatra kako čak 3 –5 posto školske djece ima simptome hiperaktivnosti. Jednostavnom računicom dolazimo do toga da je u razredu od 30 učenika jedno ili dvoje djece hiperaktivno. Isto tako, studije pokazuju kako je hiperaktivnost 2 do 3 puta češća među dječacima nego među djevojčicama.
Što je hiperaktivnost i kako se dijagnosticira?
Hiperaktivnost je poremećaj pažnje praćen psihomotornim nemirom. Poznat je još pod imenom ADHD sindrom (AttentionDeficit Hyperactivity Disorder).
Za dijagnozu ADHD-a treba bit prisutno barem šest simptoma nepažnje i/ili barem šest simptoma hiperaktivnosti i impulzivnosti. Također je bitno da:
- simptomi nepažnje, hiperaktivnosti ili impulzivnosti traju najmanje šest mjeseci i da su u neskladu s razvojnim stupnjem
- su neki simptomi postojali i prije 7. godine života
- se neke teškoće, kao posljedice simptoma, očituju u dvije ili više sredina (kuća, škola)
- moraju postojati jasni dokazi značajnog odstupanja socijalnog i/ili akademskog funkcioniranja
Simptomi nepažnje su:
- ne posvećuju pažnju detaljima ili rade pogreške zbog nemara npr. u školskom uratku
- često imaju teškoće u održavanju pažnje pri obavljanju zadaća ili u igri
- često se čini da ne slušaju i kad im se direktno obraća
- često ne prate upute (iako ih razumiju)
- često imaju teškoće s organiziranjem zadataka i aktivnosti
- često izbjegavaju, ne vole ili odbijaju zadatkekoji zahtjevaju trajniji mentalni napor (npr. domaći uradak)
- često gube stvari
- često ih ometaju vanjski podražaji
- često zaboravljaju dnevne aktivnosti
Simptomi hiperaktivnosti su:
- često tresu rukama i nogama ili se vrpolje na stolcu
- ponekad imaju tikove
- ustaju sa stolca u razredu
- često pretjerano trče ili se penju u situacijama u kojima je takvo ponašanje neprikladno
- često imaju teškoće ako se treba mirno i tiho igrati
- često su neprestano u pokretu
- često pretjerano pričaju
Simptomi impulzivnosti su:
- često “istrčavaju“ s odgovorima prije nego što je dovršeno pitanje
- često imaju poteškoća s čekanjem reda
- često prekidaju ili ometaju druge
Tko će i kada uočiti hiperaktivnost kod djeteta?
Hiperaktivnost se najčešće prepoznaje s polaskom u školu. Tada se od djeteta očekuje pažnja i mogućnost koncentriranja pa se simptomi ADHD-a lakše uočavaju. Ponekad djeca s ADHD sindromom dobiju odgodu upisa u prvi razred kako bi im se dalo dodatno vrijeme za sazrijevanje i kvalitetniju pripremu ili im se dodijeljuje individualizirani pristup koji će omogućiti personaliziranje školskog programa potrebama djeteta. U praksi se često događa da dijete sa simptomima hiperaktivnosti ne bude na vrijeme prepoznato. Polazak u školu za rezultat će imati etiketiranje djeteta kao “razredni problem“. Ono ne sjedi na mjestu, šeće razredom, zadirkuje drugu djecu i ometa ih u radu. Roditelji uočavaju s kolikim intenzitetom se moraju uključiti oko pomoći djetetu pri pisanju domaćih zadaća i učenju, a unatoč uloženom trudu uspjeh u školi izostaje. Razlog tome pronalazimo u djetetovom nemiru, problemima koncentracije, pažnje ali i u lošem prihvaćanju u školi zbog nepredvidivog i impulzivnog ponašanja. Roditelji se tek sada, po prvi puta, suočavaju s činjenicom da njihovo dijete ima teškoću i, u najboljem slučaju, odlučuju potražiti pomoć.
Iako je kod djece mlađe dobi teže procijeniti odstupanja u ponašanju, hiperaktivnost je moguće prepoznati i ranije. Naime, prirodno je da su djeca predškolske dobi vrlo aktivna, impulzivna, često mijenjaju aktivnosti, pažnja im je kratkotrajna. Ako se, uz sve to, stječe dojam da dijete ne može dovršiti niti jednu započetu aktivnost, ne može mirovati čak ni za vrijeme obroka, ima poremećaj spavanja, ponaša se nepredvidivo i dovodi se u opasnost, te ne podnosi ograničenja ni disciplinu svakao bi se trebali obratiti stručnjaku.
Kako bi se djetetu s ovim teškoćama moglo pomoći potrebno je na vrijeme prepoznati problem, uključiti ga u vježbe za razvoj koncentracije te senzibilizirati okolinu i poučiti je kako si olakšati svakodnevnicu.
Autorice teksta: Nataša Čičin-Šain, prof defektolog i Stela Horvat, prof
rehabilitator
Opširnije o autoricama, njihovim uslugama i razvojnim programima možete
pročitati na Korneo.hr ili im možete postaviti pitanje u
našoj rubrici Halo
doktore.
