Depresivne i anksiozne smetnje, zbog svojih neugodnih simptoma, one su koje najčešće nagnaju ljude da potraže pomoć psihologa ili psihijatra.
U Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje (DSM-5) navode se konkretni simptomi na temelju kojih se kod osobe utvrđuje depresivni ili anksiozni poremećaj. Simptomi su često ispremiješani te se ova dva poremećaja vrlo često pojavljuju zajedno. Štoviše, dugotrajna zabrinutost može potaknuti pojavu depresije, osobito ako se osoba s njome pokušava nositi sama zbog percipirane stigme od traženja psihološke pomoći.
Iznijet ćemo osnovne razlike između ovih dvaju stanja. Važno je znati da se i depresija i anksioznost mogu uspješno liječiti uz pomoć psihologa ili psihijatra pa je traženje pomoći izraz mudrosti i ljubavi prema sebi.
Je li online psihoterapija rješenje za vas? Ovo su prednosti i mane
DEPRESIJA
Depresija je danas najčešći psihički poremećaj, koji utječe na osjećaje, razmišljanje i ponašanje čovjeka. Depresiju obilježava gotovo stalan osjećaj tuge, gubitak interesa za aktivnosti u kojima je osoba nekada uživala, osjećaj beznadnosti i bespomoćnosti. Nedostatak koncentracije i gubitak motivacije koji su česti simptomi depresije mogu dovesti do nemogućnosti funkcioniranja u privatnom i poslovnom okruženju. Prisutni su i tjelesni simptomi poput umora, iscrpljenosti te poremećaja sna, apetita i seksualnog funkcioniranja. Kod nekih ljudi, a češće kod muškaraca te djece i tinejdžera, pojačana razdražljivost i agresivno ponašanje mogu biti znak depresije. Trajni osjećaj srdžbe, izljevi bijesa, okrivljavanje sebe i drugih te frustriranost zbog sitnica mogu ukazivati na dublji problem iako društvo to najčešće ne prepoznaje te okrivljuje samu osobu koja pati od depresije, a nerijetko ta osoba i sama okrivljuje sebe. Neprihvaćanje sebe, pa i mržnja prema sebi obilježavaju razmišljanje depresivne osobe. Negativno se doživljavaju i okolina i budućnost.
Osobe koje pate od depresije sebe vide kao manje vrijedne i neadekvatne, okolinu doživljavaju kao nepodržavajuću i punu prepreka za doživljavanje sreće te ne vide nadu u budućnosti, tj. ne vide izlaz iz te situacije. Mogu biti zaokupljeni krivnjom te se općenito prisjećati, uočavati i pamtiti više neugodnih događaja i iskustava, dok je narušeno prisjećanje, uočavanje i pamćenje ugodnih događaja i iskustava. Najčešće se povlače od drugih ljudi i ostaju u krevetu, čime si smanjuju šanse za doživljavanje pozitivnih iskustava što dugoročno još više pojačava depresiju. Mogu se javljati i razmišljanja o smrti i suicidu, koja mogu varirati od pasivne želje osobe da se ujutro ne probudi ili uvjerenja kako bi bilo bolje da je nema, do prolaznih, ali opetovanih misli o suicidu te do smišljanja specifičnog suicidalnog plana. Prema DSM-V, kako bi se utvrdila prisutnost velikog depresivnog poremećaja, depresivno raspoloženje ili gubitak interesa te najmanje četiri druga simptoma trebaju biti prisutni gotovo svaki dan, tijekom većeg dijela dana, u periodu od najmanje dva tjedna. Depresija najčešće traje puno dulje od dva tjedna, mjesecima, a nekad i godinama, te može uzrokovati znatno narušavanje kvalitete života osobe, kao i njezina obiteljskog, društvenog i poslovnog funkcioniranja.
Važno je uzeti u obzir da se nakon većih životnih gubitaka (npr. smrti bliske osobe, gubitka posla, gubitaka vezanih uz prirodne katastrofe i teške društvene prilike, prekida važnog odnosa ili pojave bolesti) javljaju simptomi vrlo slični depresiji, koji su zapravo normalne reakcije žalovanja. Važno je dopustiti si osjećaj tuge, pa i smanjiti razinu aktivnosti kako bismo mogli procesuirati gubitak. Ako se simptomi žalovanja ne povuku za 6 do 12 mjeseci, tada treba reagirati.
Danas se razna stanja olako nazivaju depresijom, no klinička depresija znatno je ozbiljnija od prolaznog pada raspoloženja i energije. Tuga, patnja i loše raspoloženje sastavni su dio života i svi se ljudi ponekad osjećaju tako. Ponekad je samo riječ o „lošem danu“, već se sutradan osjećamo bolje, a ponekad to stanje može potrajati dulje te nas nagnati da promijenimo neke stvari u svom životu (npr. izađemo iz veze koja ne funkcionira ili damo otkaz na poslu koji ne volimo). Ako ne uspijemo riješiti probleme koji su u osnovi problema, ili ako je tuga prisutna iako nema očitog razloga za to, ako se stanje pogoršava, traje dugo ili se često vraća, onda to više ne karakteriziramo kao tugu ili neraspoloženje, već govorimo o depresiji.
Ako se prepoznajete u navedenom opisu, mudro bi bilo što prije potražiti pomoć stručnjaka jer uz ispravnu terapiju većina ljudi prevlada depresivni poremećaj. Dijagnoza se postavlja na temelju kliničkog intervjua i psihodijagnostičkog testiranja, a laboratorijski testovi mogu pomoći kako bi se isključili fizički poremećaji koji mogu uzrokovati simptome slične depresiji.
Najčešća terapija je savjetovanje i/ili terapija lijekovima. Svakako bi bilo dobro da terapija uključuje i razgovor, a ne samo lijekove kako bi se proradili problemi koji su u osnovi javljanja depresije. Hospitalizacija može biti nužna za osobe koje imaju visoki rizik od samoozljeđivanja i osobe s visokim rizikom od suicida.
Jesmo li žrtve vlastitih umova? Ovo su praktični savjeti za suočavanje s nekorisnim mislima
ANKSIOZNOST
Anksioznost ili tjeskobu obilježavaju osjećaji uplašenosti, straha, brige, pa i panike. Prisutna je tjelesna napetost, unutarnji nemir, a simptomi se mogu javiti „iz čista mira“, tj. bez nekog očitog razloga. Simptomi vezani uz razmišljanje mogu biti nervoza, teškoće s koncentracijom, strah od loših događaja, očekivanje najgoreg ishoda neke situacije i stalno razmišljanje o tome, nesigurnost, prestravljenost, strah od gubitka kontrole, a prisutne mogu biti i opsesivne misli, često vezane uz bolest ili smrt. Tjelesni simptomi mogu biti ukočenost ili trnjenje, osjećaj vrućine, nesigurnost u nogama, nemogućnost opuštanja, vrtoglavica ili omamljenost, lupanje srca, osjećaj gušenja, drhtanje ruku, opći osjećaj nestabilnosti, poteškoće s disanjem, usporena probava, osjećaj slabosti i sl. Mogu se javiti glavobolje, bol u mišićima, pritisak u leđima, a često ove smetnje nepovoljno utječu i na seksualnu želju.
Mnogi od ovih simptoma povremeno se javljaju kod svih ljudi – o poremećaju govorimo onda kad te smetnje traju duže, opetovano se javljaju te znatno ograničavanju svakodnevno radno i socijalno funkcioniranje osobe. Kod anksioznih poremećaja sposobnost razlučivanja fantazije i realnosti očuvana je, što ih razlikuje od psihoza. Primjerice, osoba s opsesivno-kompulzivnim poremećajem, koji je jedna vrsta anksioznog poremećaja, bit će svjesna da pretjerano pere ruke i da njeno ponašanje nije racionalno, ali bit će joj izrazito teško suzdržati se od toga zbog snažnog osjećaja straha od zaraze.
Učestalost anksioznih poremećaja kreće se od 0,05% do 5%, a općenito se češće javljaju kod žena. Postoje različite vrste anksioznih smetnji: generalizirani anksiozni poremećaj, opsesivno-kompulzivni poremećaj, panični poremećaj, posttraumatski stresni poremećaj, poremećaj socijalne anksioznosti i specifične fobije, a u nastavku ćemo ukratko opisati svaki od ovih poremećaja.
Generalizirani anksiozni poremećaj
Generalizirani anksiozni poremećaj obilježava kronična tjeskoba koja traje mjesecima, a nekad i godinama. Prisutna je stalna zabrinutost najčešće vezana za teme zdravlja, novca, karijere ili odnosa, a javljaju se i povećana tjelesna napetost, drhtanje, nesanica, vrtoglavica. Zbog svega toga javlja se povećan umor – osoba je iscrpljena od stalne brige i napetosti, zbog čega se javljaju teškoće u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Dugoročno, ako se ne liječi, ovo stanje može dovesti do depresije.
Panični poremećaj
Kod paničnog poremećaja javljaju se napadaji panike koji obično traju nekoliko minuta, izrazito su neugodni, praćeni osjećajem užasa i straha od smrti. Mogu se javiti nenadano, bez nekog očitog uzroka, a zbog vrlo intenzivnih i neugodnih tjelesnih simptoma (jakog lupanja srca, preskakanja srca ili boli u prsima) osoba misli da će umrijeti, što dodatno pojačava strah i panični napadaj. Nakon prvih napada, osoba može razviti „strah od straha“ te početi izbjegavati mjesta i aktivnosti u kojima je doživjela panični napadaj. Zbog kardioloških simptoma uputno je napraviti fizičke pretrage jer se osobe mogu znatno opustiti ako shvate da nema fizičkog uzroka njihova problema. Panični poremećaj izrazito dobro reagira na psihoterapiju, a poboljšanje je najčešće vidljivo već nakon nekoliko susreta, stoga se ne treba ustručavati zatražiti pomoć kod ovakvog problema.
Opsesivno-kompulzivni poremećaj
Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) obilježavaju opsesije i kompulzije. Opsesije su uznemirujuće misli, slike ili impulsi koji ponavljano ulaze u um, a najčešće su vezane uz teme opasnosti od zaraze, provale ili brige da će se nešto strašno dogoditi zbog vlastitog nemara (npr. da će izbiti požar jer nismo ugasili štednjak). To mogu biti i nametljive misli ili slike o psovanju, seksualne misli ili misli da ćemo nekoga ozlijediti, ubiti ili napastovati. Kompulzije su ponašanja koje osoba s OKP-om osjeća da mora izvršiti kako bi spriječila ostvarenje opsesija – primjerice, osoba se ponavljano vraća kući provjeriti je li ugasila štednjak, iako je svjesna da je provjerila već pet puta i da je besmisleno i pretjerano ponovno provjeravati. Ipak, izrazito se teško oduprijeti izvršavanju kompulzije jer osoba osjeća snažnu anksioznost sve dok ne izvrši ritual. Nakon izvršavanja rituala dolazi do kratkoročnog osjećaja olakšanja, no anksioznost se ponovno javlja te počinje novi krug opsesija-kompulzija-olakšanje.
Post-traumatski stresni poremećaj (PTSP)
Post-traumatski stresni poremećaj (PTSP) može se razviti nakon izloženosti traumatskom događaju kao što su bliski susret sa smrću, seksualno zlostavljanje, iznenadna smrt bliske osobe ili prirodna katastrofa. Osnovni simptomi PTSP-a su ponovno proživljavanje traumatskog događaja, izbjegavanje mjesta povezanih s traumom te emocionalno udaljavanje od drugih i psihološka uznemirenost.
Socijalna fobija ili socijalna anksioznost
Socijalna fobija ili socijalna anksioznost manifestira se kao velika tjeskoba vezana uz procjenu drugih, strah da ćemo se osramotiti ili da ćemo biti ismijani. U prisustvu drugih mogu se javiti lupanje srca, ubrzano disanje, crvenjenje i znojenje. Sve to dovodi do toga da se osoba u društvu drugih osjeća vrlo nelagodno, teško ostvaruje odnose s drugima, pa može početi izbjegavati druge ljude i društvena događanja.
Kod specifičnih fobija javlja se intenzivni strah od specifičnih situacija ili objekata (zatvoren ili otvoren prostor, visina, pauci, psi, zmije itd.). Intenzitet straha pretjeran je u odnosu na situaciju i osoba je svjesna iracionalnosti straha. Česta je posljedica izbjegavanje objekta straha. Fobije su osobito ozbiljne ako ometaju normalno funkcioniranje (npr. kad se fobija od aviona razvije kod poslovnog čovjeka, a posao zahtijeva često letenje).
Moramo učiniti sve što je u našoj moći da bismo živjeli sretno
Depresiju obilježavaju tuga, bezvoljnost i gubitak nade, a anksioznost je obilježena strahom i brigom. Često su simptomi isprepleteni te se ova dva stanja javljaju zajedno.
Važno je što prije pristupiti liječenju kako biste što ranije mogli nastaviti živjeti život koji želite. Terapija je mudra odluka jer nam daje novu perspektivu na situaciju i pospješuje rješavanje problema. Iako se može činiti da je problem nerješiv, važno je zadržati nadu i učiniti sve što je u našoj moći da si pomognemo kako bismo živjeli sretno.
Foto: Shutterstock
