Stvari polako i na poslu dolaze na svoje mjesto. Nakon nemilih događaja koji su obilježili vrijeme iza Uskrsa i unijeli veliku pomutnju u moj život, stvari se polako vraćaju u normalu (barem to iz ove perspektive tako izgleda).
Nije lako posložiti stvari na svoje mjesto kad vam ljudi s kojima radite i kojima vjerujete okrenu leđa. Teško mi je uopće shvatiti kako netko može ukrasti i to nakon što mu date priliku kakvu je teško dobiti. Nažalost još se jednom pokazalo da loše procjenjujem ljude.
Nego, vratimo se mi tamo gdje smo prošli puta stali. Goriška brda. Proveli smo jednu prekrasnu večer kod gospodina Simčiča i otišli na spavanje. Ujutro sam se prošetao do obližnjeg kafića u nadi da ću popiti svoju prvu jutarnju kavicu, ali nažalost otvaraju tek navečer. Vratio sam se do imanja gospodina Ščureka i pridružio se ekipi na doručku. Nakon obilnog doručka otišli smo mini busom u obilazak Goriških brda i završili u razgledavanju bivših vojnih katakombi na vrhu planine. Dan je bio predivan i uživali smo u proljetnom suncu. Po povratku smo se zaustavili na čašicu vina u jednom simpatičnom lokalu uz cestu.
Kao što sam prošli tjedan pisao konfiguracija tla i klima u Goriškim brdima je specifična. Budući da vidljivost toga dana i nije bila prevelika, nismo mogli vidjeti Jadransko more s jedne strane, ali Alpe koje su još uvijek pod snijegom s druge strane jesmo. Upravo blizina jednog i drugog pridonosi tome da je taj kraj toliko dobar za uzgoj grožđa. Osim grožđa u ovom dijelu Slovenije uzgajaju breskve i trešnje. Klima je takva da uspijevaju i masline. Postoji jedan zanimljiv podatak koji nam je rekao gosp. Ščurek, a to je da se vinogradi prostiru do maksimalno 270 metara nadmorske visine. Iznad te visine grožđe ne uspijeva, ali svejedno postoje proizvođači vina koji tvrde da imaju vinograde iznad 300 metara!
U podrumu smo uz bruschette probali Kontru. Riječ je o vinu koje nastaje tako da se samo najzdravije, ručno sortirane bobice grožđa stave u drvene bačve, a preko njih se prelije samotok rebule i chardonnay. Kad bobice potonu na dno, vino se prelije u boce bez filtriranja i bez sumpora. Točili smo ga direktno iz bačve koja ima jednu staklenu stranicu kroz koju se vide bobice grožđa. Nakon obilaska i drugog podruma u kojem se čuva arhiva (i to ne samo Ščurekovih vina) bilo je vrijeme za ručak. Ručak nam je spremao sin gospodina Ščureka. Budući je sezona šparoga, krenuli smo s rižotom od šparoga u kombinaciji sa tagliatellama.
Za glavno jelo servirali su nam pečenu janjetinu s krumpirom koja je bila savršena! Moram naglasiti da je gospodin Ščurek izuzetno zabavna i vesela osoba, tako da je zaista bilo ugodno u njegovom društvu isprobavati sva ta vina. Bila su tu i Stara brajda belo i Stara brajda rdeče, a vrhunac je kao i kod gospodina Simčiča bilo desertno vino. Story kojeg nažalost nema na našem tržištu bio je odličan. Naravno da sam kupio dvije boce za neku posebnu priliku.
Postoji još jedna sličnost između gospodina Simčiča i gospodina Ščureka, a to je područje pod vinogradima. Obojica posjeduju oko 18 hektara vinograda i proizvode cca 100.000 boca godišnje. Svoje desertno vino proizvode na vrlo sličan način, sušenjem bobica iz kasne berbe.
Budući da sam već pozvan da 17. svibnja posjetim gospodina Aleša Kristančiča u njegovoj vinariji Movia, uskoro slijedi još jedan nastavak iz Goriških brda. Do tada uživajte u vrhunskim vinima i još kvalitetnijoj hrani.
Vaš chef Tomislav
