Valja krenuti od samog početka, zar ne? Djevojka od 25 godina tek se udala za srednjoškolsku ljubav svog života i rodila prvo dijete, sina.
Zvuči kao početak bajke. Kako svaka bajka ima i onaj malo manje lijep pasus sa zlikovcem tako ima i ova.
Nakon dugog i izrazito teškog poroda, glavna junakinja je rodila gotovo s nogu, dolazi zlikovac.
Zlikovac imena multipla skleroza. Autoimuna neurološka bolest centralnog živčanog sustava koja se najčešće aktivira usljed težih psihofizičkih napora, a ovdje je to bio porod.
Život s multiplom sklerozom: Dijagnoza me bacila na koljena, a danas vodim pilates za oboljele
Došla je tri mjeseca nakon poroda
Kao mlada majka koja očekuje da će je neprospavane noći, neprekidno dojenje, grčevi novorođenčeta iscrpiti, tako sam i ja zamućen vid na lijevom oku pripisala tome.
Nakon što se to u sljedeća tri dana pogoršalo otišla sam u svoje doktorice opće medicine koja je brzo zaključila da zamućeni vid na samo jednom oku nije bezazlena stvar.
Poslala me tako hitno na očni odjel KBC Firule gdje su mi odmah uočili optički neuritis, upalu vidnog živca, jedan od češćih prvih simptoma multiple skleroze.
Ne možete ni zamisliti šok i strah mlade majke koja mora kući ostaviti dijete staro tri mjeseca koje doji i ići u bolnicu na nekoliko dana tj.dva tjedna.
Tu počinje.
Kardinalni rez između dotadašnjeg i novog života, samo to tada još nisam znala.
Docentica na očnom odjelu mi je došla priopćiti nalaze magnetske rezonance, ključne pretrage kada je u pitanju MS. Rekla je da su, nažalost, našli nešto, ali da to nije toliko strašno i da se s tim živi.
U bolničkoj sobi, sama, ta vijest me pogodila kao da mi se, ne krov, već cijela zgrada srušila na glavu.
Da bi se liječili od multiple skleroze, prvo im se bolest mora – pogoršati
„Ali kad ću ja moći kući djetetu? Moram ići, dojim ga, a on ne prihvaća bočicu!“
Roditelji me pokušavaju umiriti, kažu da je malo teže dati mu mlijeko, ali da je on jak i da će sve biti ok.
Još uvijek u nevjerici i u suzama, izdajam se da sačuvam mlijeko, i prolijevam u umivaonik bolničke sobe dok mi je pred očima beba koju sam morala ostaviti kod kuće.
Tad kreće neizbježna navala crnih misli i najgorih mogućih scenarija koje se u strahu množe u glavi.
To je, rekla bih, jedna od najgorih stvari koje uslijede po primitku dijagnoze. Apsolutno ne i jedina, ima ih podosta, ali u ovoj stradaš ponajviše.
Srećom, nisam se mogla predati u potpunu melankoniju i depresiju jer me kod kuće čekao malac.
Nisam htjela da me itko sažalijeva
Nakon što mi je neurologica zvanično priopćila i imenovala moju dijagnozu, stoićki sam to podnijela no ipak sam zabranila obitelji da ikome to otkriju.
Pomisao da bi mene, ovakvu kakva jesam, netko mogao sažalijevati ili gledati kao invalida, nije dolazila u obzir.
Sekundarna progresivna multipla skleroza – što je i može li se usporiti njen razvoj?
Ja sam jaka, oduvijek sam bila, ja sam sportski tip, ja mogu sve, mene nizašto ne treba sažalijevati.
Nipošto.
Rekla sam samo najbližima. Najbližim tadašnjim prijateljima i najbližoj obitelji.
Zašto najbližim „tadašnjim“ prijateljima?
Zato što su podosta njih „tadašnjih“ sada , već odavno, bivši.
Rekla bih da je to druga najteža stvar nakon samog primitka dijagnoze.
Mene, Bogu hvala, to nije previše pogodilo već samo iznenadilo.
Moram priznat da me više pogodio rastanak s tadašnjim mužem.
Naime, raskidi brakova, zaruka, veza i prijateljstava, nakon dobitka dijagnoze, su toliko česti pa gotovo kao da su nepisano pravilo.
Ima i divnih iznimki da druga strana ne samo da ostane, nego prione čvršće i jače nego ikad, kako bi, na kraju, i trebalo biti.
Dijagnoza ne pogađa samo oboljelog nego očito i one njemu najbliže, koji su tada to bili ili smo bar mi mislili da to jesu.
Veliki problem je, bar meni, bio što mi ljudi, mjerimo sve po sebi pa sam tako i ja na „repeat“ u glavi vrtila ono „u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti.
To sam dvije godine prije dijagnoze izrekla, na meni važnom mjestu, sa suzama u očima, i to sam cijelim svojim bićem i osjećala, ali eto…
Još jedna lekcija, na teži način savladana – ne mjeri sve po sebi.
Toliko bitnih stvari, o kojima tada nisi trebao ni pomisliti te nauči dijagnoza kao što je ova.
Prokaže ti prave od lažnih, iskrene od neiskrenih, odane od onih koji to nisu….
Kad to sve uzmete u obzir, možda će malo manje zvučati groteskno kada mnogo oboljelih cura koja je to sve doživjela kaže da joj nije žao što je dobila tu dijagnozu ako je to trebala biti cijena da joj se prokažu oni pravi, oni koji su ostali. Ostali jako i odano.
Oni odnosi koji su im dotad od životne važnosti bili.
Kad kao mlada osoba, koja je tek krenula u život, puna optimizma i elana, doživite ovako nešto, i to prevalite i preživite, možete reći da ste spremni za dalje.
Isto tako kažu da nije sve crno ili bijelo. Apsolutno.
Tako je ova dijagnoza ispred mene stavila toliko izazova i prilika koje vjerovatno nikad ne bih bila u prilici imati da nije nje.
Ponosna sam na one koji su ostali, koji su uz mene potpuno i bez uvjeta, ponosna sam na sebe jer nisam znala da sam ovakva zvjerka i ponosna i prezahvalna na one koji su došli i koji su predivni, bolji nego sam ih ikad mogla zamislit.
Kad sve pozbrojim, da je uvijek lako, nije, ali da vrijedi, VRIJEDI!
Multipla skleroza – kako je prepoznati i liječiti
Foto: Igor Kralj/Pixsell
