Jedino i najvažnije što obitelj može ponuditi bolesniku njezina je spremnost da zajedno s voljenom osobom prođu kroz to iskustvo. Ne napuštajte ga, često ga dodirujte, grlite ga i budite mu u blizini. Povjerite mu svoje osjećaje i ne pomislivši na to da biste ih morali promijeniti.
Bolnice su pune pacijenata, bolesnika, osoba koje se liječe i traže sve vrste pomoći. Promatrajući oko sebe, imamo osjećaj da sve više ljudi osjeća tegobe koje rezultiraju različitim bolestima. Svaki program liječenja, pogotovo liječenja od najtežih bolesti, mora sadržavati program obiteljske potpore.
Promatrajući bolesnu osobu članovi obitelji povremeno osjećaju također zbunjenost, osjećaj nesposobnosti, nedostatak suosjećanja… Ponekad osjećamo bliskost i ljubav, a ponekad frustraciju i bijes. Ono što je važno usvojiti je to da je prijeko potrebno prihvatiti sve te osjećaje. Za sve članove obitelji to će biti razdoblje puno emocija. Pouka je da morate naučiti da sebe ne prosuđujete zbog tih osjećaja. U slučaju smrtonosnih bolesti kao što je rak, ne postoje “prikladni ili neprikladni” osjećaji, postoje samo osjećaji. Cilj je otkriti kakve bi reakcije mogle biti najbolje za vas i za osobu koju volite.
Prvi korak je prihvaćanje vlastitih osjećaja. Svjesni smo potrebe da prema pacijentu pokazujemo razumijevanje, toleranciju i prihvaćanje. Primijenite ta ista načela i na sebe. Upravo kao što možete razumjeti strah, užas i bol voljene osobe, tako osvijestite i vlastiti strah, užas i bol i sebi pružite razumijevanje. Nitko se nikada nije suočio sa smrću voljene osobe ne suočavajući se istodobno i s vlastitom. Prihvatite sebe i budite blagi.
Ljudi se razlikuju prema načinima ponašanja u kriznim situacijama. Način na koji ćete se u svojoj obitelji odnositi prema dijagnozi raka vrlo je vjerojatno sličan načinu na koji sete se u prošlosti odnosili prema krizi.
Ljudima kojima je dijagnosticiran rak ili neka druga smrtonosna bolest prolaze kroz velike promjene raspoloženja. Osjećaju strah, bijes, samosažaljenje i osjećaj gubitka nadzora nad vlastitim životom – a takvi emocionalni usponi i padovi najčešće ih plaše. U početku je vjerojatno da će i obitelj na tako velike promjene emocionalnih stanja voljene osobe također reagirati sa strahom. No, čak i ako su emocije bolne, prvih tjedan dana nakon dijagnoze važno je uspostaviti temelj iskrene i otvorene komunikacije.
Ohrabrite oboljelog na iskazivanje osjećaja
Pacijentu treba omogućiti izražavanje osjećaja i ohrabrivati ga u tome. Svi članovi obitelji moraju biti spremni slušati, čak iako možda veći dio vas to ne želi. Uskratite li pacijentu priliku da progovori o onom što ga najviše muči – o strahu, boli, smrti – osjećat će se izdvojeno. Kad ne možete razgovarati upravo o onom što vam je najvažnije, tada ste uistinu vrlo osamljeni.
Najveći problem današnje komunikacije je osjećaj osamljenosti, nitko nas ne sluša s pažnjom, nego se bavi samo svojim problemima.
Kad saznaju da boluju od raka, pacijenti mogu dugo plakati. Oplakuju mogućnost vlastite smrti i gubitak osjećaja da će živjeti zauvijek. Oplakuju gubitak vlastitog zdravlja i slike o sebi kao vitalne i moćne osobe. Tuga je prirodna reakcija i obitelj je mora pokušati prihvatiti. Potiskivanje osjećaja i sabranost oči u oči sa smrću ne predstavljaju definiciju hrabrosti. Hrabrost znači biti ljudsko biće kakvo jeste, čak i kad se drugi trude nametnuti vam neka vanjska mjerila o tome kako bi se trebali ponašati.
Jedino i najvažnije što obitelj može ponuditi bolesniku njezina je spremnost da zajedno s voljenom osobom prođu kroz to iskustvo. Ne napuštajte ga, često ga dodirujte, grlite ga i budite mu u blizini. Povjerite mu svoje osjećaje i ne pomislivši na to da biste ih morali promijeniti.
Victus centar Zagreb organizira obiteljska savjetovanja na temu psihoonkologije, odnosa u obitelji i prema bolesnim osobama (Kranjčevićeva
36/1 u sklopu NADO centra zdravlja). Informacije možete dobiti na:
091-333-9999 ili victus.centar@gmail.com
