Današnji roditelji često imaju upite vezane za djecu i za vlastite odgojne vještine. Puno je razloga zbog kojih se obraćaju stručnjacima, ali već neko vrijeme je primjetan trend „prezaštićivanja“ djece.
Mnogi se miješaju u njihove odnose s vršnjacima, prozivaju učitelje zbog negativne ocjene ili izrečene odgojne mjere. Kao da ne žive svoj život nego život svoje djece. Naravno, roditelji se ponašaju (pre)zaštitnički, jer misle da je to najbolje za njihovo dijete.
Kao suprotnost zanemarivanju i nebrizi, ponekad odlaze u krajnost, pa iskazuju pretjeranu brigu i zaštitu svoje djece.
Međutim, tako onemogućuju djetetu da se nauči brinuti o sebi, nositi se sa životnim frustracijama, ali i da doživi čitav dijapazon emocija – ne samo one ugodne, nego i one neugodne i teške, kao što su tuga, strah, ljutnja.
Ove emocije se javljaju kao posljedica gubitka, neuspjeha ili odbijanja koji su sastavni dio života i odrastanja. Izuzetno je važno da roditelj dozvoli djetetu da se nauči nositi se i s neugodnim emocijama i da uči snositi posljedice ukoliko nije ispunilo svoje zadatke, na primjer ako nije naučilo gradivo ili se nije držalo dogovora.
Razlozi prezaštićivanja
Jedan od razloga je strah. Samo ako pogledamo promet, možemo vidjeti da su danas opasnosti puno veće nego prije, ceste i kolnici su nepregledniji, vozači su neoprezni, a automobila je sve više i sve su brži…. Tu je i utjecaj medija – danas puno više čujemo o nesrećama, o nestancima djece, o strašnim sudbinama. Takve vijesti su na naslovnicama, bombardiraju nas, pa se i tako potiče roditeljski strah i nesigurnost.
Tu su sada i društvene mreže na kojima je puno neprovjerenih informacija. Na Facebooku vidimo objave o nestanku djece i mladih, ali mi gotovo nikada ne znamo krajnji ishod takvih priča, često nemamo potpune i točne informacije. Vrlo često je netko ubrzo pronađen, a mi to ne doznamo. To je sve jako uznemirujuće za roditelje.
Promijenio se i način rada. Nekada je većina roditelje imala jasno definirano radno vrijeme. Danas je radno vrijeme fleksibilnije, radi se od kuće, a mnogi roditelji su zatrpani rokovima na poslu. Rad od kuće je doveo do toga da su roditelji fizički više s djecom pa ih tako mogu više kontrolirati. Uostalom, ni djeca nisu toliko vani s vršnjacima na igralištima, nego su kod kuće.
Isto tako, nekada su roditelji doznali za djetetov lošiji uspjeh tek kada su došli na informacije, a danas svakodnevno imaju uvid u ocjene i izostanke svog djeteta što pojačava njihovu kontrolu.
Zaštita od negativnih iskustava
Stari autoritarni odgoj u kojem su roditelji bili „Bog i batina“, u kojem se nije puno marilo o djetetovim osjećajima i mišljenju je na zalazu. Danas mnogi roditelji kažu da ne žele da njihova djeca pate ili da imaju djetinjstvo kao što su oni imali. Smatraju da će im pomoći zaštitom i da će ih tako sačuvati od negativnih iskustava koje su sami imali u životu napretek, pa odlaze u drugu krajnost.
Čini se da je sve zbunio i koncept dječjih prava. Naravno da djeca imaju prava i da je važno da se o pravima djeteta posebno vodi računa, jer djeca nisu dovoljna zrela da to mogu sama. Međutim, mnogi su pomiješali prava i želje, pa smatraju da djeci sve moraju omogućiti jer je to „njihovo pravo“. Prava su mnogo složeniji koncept i ona uvijek sa sobom nose i obaveze, poput prava na obrazovanje koje sa sobom nosi i djetetovu obavezu da svakodnevno pohađa školu, da uči i da piše zadaće. To ne znači da dijete mora dobiti sve što želi i da mu odrasli moraju biti na dispoziji.
Kako se naučiti nositi s frustracijama
Dijete se kroz frustraciju razvija, uči na pogreškama i mijenja se. Ako se vaša kćer posvađa s prijateljicom, tada ona uči kako se nositi s konfliktom i kako ga rješavati. Ako se umjesto nje u konflikt umiješaju njeni roditelji, ona u budućnosti neće znati rješavati konfliktne situacije i neće se znati nositi s njima ni kada odraste. Neće razvijati socijalne vještine, neće znati reagirati kada joj netko postavi granicu i teže će se izboriti za sebe.
Roditelj može pomoći djetetu tako da razgovaraju, može mu dati ideje kako da riješi problem ili naprosto ga samo slušati i pritom ozbiljno shvaćati problem kojeg dijete iznosi. Tako će dijete razvijati samopouzdanje i pozitivnu sliku o sebi, razvijat će se kroz odnose s vršnjacima i jednog dana postati zrela i samostalna odrasla osoba. To dijete će znati postaviti granice vršnjacima kada to bude potrebno, ali će razvijati i empatiju i vodit će računa o drugim ljudima oko sebe.
Jer, ako prezaštićujemo svoje dijete, mi mu šaljemo poruku da drugi nisu važni i da služe samo zato da ga „opslužuju“. Želite li odgojiti dijete koje ne vodi računa o drugima nego samo o sebi? Kakve će partnerske odnose imati kada odraste? Kako će reagirati na zahtjevne šefove, kratke rokove i izazove budućeg svijeta rada u kojem se traži fleksibilnost i kreativnost, brzina i snalaženje? Važno je postaviti si takva pitanja.
Djeca su sposobnija nego što mislimo
U želji da zaštite svoje dijete, roditelji zapravo ne vjeruju u sposobnosti svog djeteta i u njegove kapacitete da rješava probleme. A djeca su često sposobnija nego što to mislimo!
Zašto emocije gledamo kao slabost? „Pod tepih“ – način nošenja s neugodnim emocijama
Foto: Shutterstock
