Zašto emocije gledamo kao slabost? „Pod tepih“ – način nošenja s neugodnim emocijama

mir, ured, meditacija

U medijima često vidimo da neke emocije zovu „negativnim“ poput straha i ljutnje. Neki čak savjetuju da se tih i takvih emocija trebamo rješavati, što prvenstveno nije zdravo, a zapravo nije ni moguće!

Naime, baš te emocije su nam kroz evoluciju bile potrebne za opstanak. Znači, da nema straha i ljutnje, boli, mi ne bismo preživjeli. Te emocije su neugodne, s njima nam se teško nositi, ponekad ih je teško izdržati, pa smo skloni izbjegavanju istih i stavljanju „pod tepih“, stvarajući raznorazne obrambene mehanizme kako bismo ih se riješili. No,njih ne treba izbjegavati, već osvijestiti, treba ih priznati, prihvatiti i rješavati.

Ljutnja i strah

Prirodno je osjećati takve emocije, posebno u današnje vrijeme pandemije i potresa. Prirodno je da se bojimo. Nekima se strah javi kasnije, a neki ga osjete odmah. Pokažu ga i otvoreno komuniciraju svoju emociju; rasplaču se, neki se tresu, neki problijede, viču... Strah se manifestira na različite načine. Jedan od „naknadnih“ načina pokazivanja straha je i da se ljutimo ili napadamo druge jer se bojimo.

Netrepeljivost na društvenim mrežama

U zadnje vrijeme na društvenim mrežama možemo uočiti međusobnu netrepeljivost, optuživanje, upiranje prostom u one koje se boje, prozivanje istih.„Kako se već nisi navikao na potres?“. Koji dio oko toga da će se tlo stalno tresti ti nije jasan?“, česti su komentari na mrežama na statuse drugih koji jasno i otvoreno opisuju svoj strah.

Zašto se to događa?

Neki od nas ne mogu podnijeti tuđi strah, tuđu bol, tuđu ljutnju jer ih podsjećaju na njih i na njihove osjećaje. Uz sve to, tu su i poruke iz djetinjstva koje smo svi slušali – „djevojčice su ružne kada se ljute – one moraju biti blage, umiljate, ugodne“ Ili „veliki dečki ne plaču“ ..... Sve te poruke iz našeg djetinjstva duboko su utisnute u naše sjećanje, ali i u naš sustav vjerovanja i vrijednosti.

Ljudi se sve više bore s napadima panike – ovo su najčešći simptomi i jedan način kako ih spriječiti

U patrijarhalnoj kulturi se još nadoda i ono „Što će reći susjedi“ ili „Ako pokažeš slabost, svi će ti se rugati“ i tako smo se naučili zatvoriti i potisnuti emocije. To ne znači da te emocije nisu prisutne, ali su one duboko u nama i nismo ih svjesni.

I onda nas žulja tuđa nevolja, tuđa bol, tuđi strah, jer ne možemo podnijeti vlastiti strah. Tu dolazi do izražaja tzv. mehanizam projekcije –naš obrambeni mehanizam, koji koristimo kada u  drugima vidimo ono što ne volimo ili ne prihvaćamo kod sebe samih.

Danas na društvenim mrežama to je još više izraženo, jer profili mogu biti anonimni. U situacijama (polu)anonimnosti je još lakše napadati druge- manji je osjećaj odgovornosti, pa si takvi pojedinci često daju oduška.

Ne treba nam popovanje

Što učiniti kad osjećamo emociju koja nam je nelagodna ili kada nama bliska osobaosjeća nelagodnu emociju?

Kada smo uplašeni, onda nam ne treba „popovanje“ kako bi se trebali osjećati. Osjećam se onako kako se osjećam i na to ne mogu utjecati. U takvim situacijama mi treba podrška drugih i prihvaćanje, sa svim mojim slabostima i „teškim“ emocijama. Ne treba nam netko da nam govori da je naš strah bezrazložan, da uključimo razum uz poruku „Nemoj se bojati!“. Ako nam to netko govori, onda nam šalje poruku da s nama (ako se bojimo ili ako smo ljuti) nešto nije u redu, da se ne bi trebali tako osjećati! Ovo se izuzetno često događa i jako je važno da to što više osvještavamo i jednostavno – slušamo i budemo uz tu osobu.

Cilj svega je razviti otpornost i zacijeliti

Poanta otpornosti i izlječenja je osjetiti to što osjećamo, to proraditi, a ne potiskivati. Jer, ono što je potisnuto je uvijek prisutno i uvijek utječe na nas, samo što nije vidljivo na prvi pogled.

Staklena djeca - znate li tko su i zašto im je potrebna podrška obitelji i stručnjaka?

Stoga, osjetite emociju. Priznajte ju. Ona je s tu s razlogom. Razgovarajte o njoj. Ako treba, napišite kako se osjećate, pisanje je uvijek dobra tehnika za bistrinu misli i prepoznavanjeonoga što nam se događa. Ako treba, tražite pomoć kako biste vlastite emocije što bolje upoznali.

Budite primjer drugima

I potom mudri, naučene lekcije, iscijeljeni, krećete dalje, bogatiji za još jedno iskustvo, bez obzira na to koliko to dugo trajalo, jer svaka nas situacija nečemu uči. Pomozite drugima u svojoj okolini da ne „tepihare“, već da se u vašem društvu osjećaju prirodno i prihvaćeno. Nema slabosti. Postoji samo – učenje.

Autor teksta: Sanda Puljiz Vidović, prof. psihologije, Ravnateljica Centra za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica

Foto: Shutterstock

 

 

 Prati nas na Viber Public Chatu!