Kažu svi, kolumna bi trebala biti nešto osobno! Ne općenito, nego intimno, iskreno, “iz duše”, no moram priznati da mi nikad nije bilo jasno kako bi to prosipanje svojih intimnih razmišljanja moglo nekoga na webu osobito zanimati. Popularnost brojnih blogova, međutim, definitivno me demantira.
I eto, moram u ovoj kolumni napisati doista nešto posve osobno. Kao nekadašnjeg vrhunskog sportaša jako me pogodila vijest o smrti mladog norveškog plivača, svjetskog prvaka Alexandera Dale Oena.
Balansiranje na rubu smrti
Dok ovo pišem, uzrok smrti se još ne zna, no nitko me ne može uvjeriti da život kojeg danas vodi većina vrhunskih sportaša nije neka vrsta balansiranja na rubu smrti. Uz pretjerano naporne treninge, strašne psihičke pritiske i stresove, a ponekad i s kojekakvim farmakološkim dodacima u organizmu… sve je to svojevrsni ruski rulet koji katkada završava onako kako je završio sportski vijek mladog Norvežanina. Osobno sam također kao sportaš prezirao bilo kakvo ispoljavanje fizičke ili mentalne slabosti tijekom treninga, priznajući samo maksimalni iscrpljujući napor kao jedino mjerilo pravog pristupa. Iako je praktički svaka sezona uzimala svoj tragični danak smrtnih slučajeva na brojnim sportskim borilištima, godinama sam okretao glavu i smatrao kako “to valjda tako mora biti”. Usuđujem se reći kako i 90 posto današnjih sportaša jednako tako misli.
Još je Hipokrat govorio: “pretjerivanje je neprijatelj prirode“, a Galen je, gledajući drevne grčke sportaše kako se naprežu, konstatirao: “svakodnevno se iscrpljuju, mnogo jedu, a san im je nemiran. Osim toga, većina nikada ne doživi duboku starost”.
Poslije više od 2000 godina, na pragu 21. stoljeća, negdašnji svjetski prvak u judu, Japanac Okano, izjavljuje: “Na svakom treningu moraš barem u jednom trenutku pomisliti da ćeš umrijeti od napora. U protivnom, trening je beskoristan”.
Ubitačni treninzi niza današnjih vrhunskih sportaša kao da slijede ovaj mazohistički recept. A što je najgore, slijepu vjeru u “učinkovitost mučenja i znojenja” sve više prihvaćaju i obični rekreativci. Čak je rođena sintagma “No pain, no gain“, tj.”bez boli nema postignuća (dobitka)”. Jedan od rezultata ovakvog pristupa vježbanju je i tragična brojka od 200.000 ljudi koji godišnje u Americi umiru tijekom rekreacijskih aktivnosti…
Joga: put umjerenost i dugovječnosti
Jogiji su, prije više od tri milenija, ustvrdili da je tijelu najzdraviji (i najučinkovitiji u svakom pogledu!) posve umjereni tjelesni napor. Jogijske asane, u svom predivnom harmoničnom izmjenjivanju ugodnih faza opuštanja i kontrakcije (ili elongacije) mišića i tetiva, odavno su dokazale da i najmirniji pokreti mogu rezultirati fantastičnim učincima glede zdravlja, vitalnosti i sreće.
Jelena Mikinčić, Medical Yoga Centar
Suvremena znanost, rekosmo, ove postavke sve češće potvrđuje, mijenjajući postepeno neka ukorijenjena shvaćanja. Liječnici su zdravim ljudima nekada savjetovali naprezanje do 75 posto njihovog maksimuma (mjerenog maksimumom srčanog ritma). Danas je već ta preporuka smanjena na 60 posto. Aerobik se, primjerice, jedno vrijeme preporučivao bezmalo svima.
Danas se nekim kategorijama ljudi, posebno onima srednjih godina i starijima, savjetuje tzv. “low impact aerobic”, tj. aerobik niskog intenziteta, za kojeg postoji sve više dokaza da je u svakom pogledu učinkovitiji od svog intenzivnijeg “pretka”.
I znanost, dakle, odvraća ljude od suludog iscrpljivanja vlastitog tijela upozoravajući i dokazujući da se uz manje napora može postići jednak učinak. Naravno, kad je zdravlje u pitanju. Sve je, međutim, potpuno drukčije ako je cilj – vrhunski sportski rezultat. Tu je već odavno pređena granica zdravlja… katkada i zdravog razuma. No, to je već posve druga tema.
