Dakle, pisala sam o tome koliko se sve promijeni po primitku dijagnoze multiple skleroze čak već onda dok nas dijagnoza još nije gotovo ni “takla”.
Koliko se promjeni u “glavama” i doživljaju naših bližnjih, jedno bezbroj puta više i jače se promijeni u našoj glavi.
Što se to sve promijeni? Hajdemo skratiti što se više može.
Svakom relativno normalnom čovjeku donekle su iste stvari važne. Ali onako životno važne. Ne kao kupnja auta, kuće i sl. već važne onako “nematerijalno”. Onako: s kim ću provesti ostatak svog života, hoću li biti mirna, zadovoljna, voljena… Nažalost, danas je išta nematerijalno rijetkima važno. Među te rijetke kojima je nematerijalno itekako važno očito spada velik broj ekipe s ovom mojom “stvarčicom” tj. dijagnozom.
Dolazi tako moja Ane (promijenjeno ime) i priča mi. Priča kako nakon dosta godina što je rastavljena i sama da je prvi put dovela čovjeka svom djetetu, svojim roditeljima… Dovela ga u svoju kuću…
Priča mi tako dalje kako je počela s njim. Kako mu je iskreno i potpuno otvorenih karata rekla sve o sebi. Sve o turbulentnom razdoblju primitka dijagnoze, rastave… Priča kako mu je rekla da joj je dugo trebalo da zaliječi. Zaliječi to što su krah njenog braka stavljali njoj na račun, da je svojom pretjeranom brigom i sumnjom otjerala bivšeg supruga… Da bi na kraju svi ostali bez teksta kad se ispostavilo da je sve bila u pravu…
Ali Ane je sve to stoički prebacila preko svojih leđa i odlučila dati šansu čovjeku koji se pokazao vrijedan toga. Kaže da je vjerovala kako će razumjeti i kako ima volje i nježnih osjećaja dovoljno da pređu preko toga skupa i nastave dalje zajedno, puno jači i lakši.
Kaže kako ima desetak dana da se sve, pa i on, toliko promijenilo.
Živjeti s multiplom sklerozom: Osam godina se borim s bolešću i nadam se da ću opet trčati…
Ane je to već sve prošla. Zato je ovome iskreno i otvorenog srca rekla sve. Sve što je proživjela sa bivšim suprugom, kako je s nepovjerenjem i sumnjom otišla gotovo u ludilo i kako se sve to na što je sumnjala na kraju i obistinilo. Morala je Ane preživjeti prvo izdaju od strane svog tadašnjeg supruga. Izdaja jer je pokleknuo pod težinom njene dijagnoze i sve što ista sobom donosi.
Ne samo da je pokleknuo nego je gotovo sadistički učinio sve da Anu prikaže kao ljubomornu ludu i time opravda što je sve to tako završilo. Znala sam Anu i onda. Ono što je ona onda proživjela ne bih poželjela najgorem neprijatelju. Dijagnoza joj se aktivirala, kako to i ide uslijed takvih događaja. Morala je ići na terapiju kortikosteroidima, a čisto da znate to vam je kao intravenozna kemoterapija. Vjerujem da bar otprilike znate kakav čovjek bude nakon primitka iste.
I evo, trebalo joj je preko pet godina da “dođe k sebi” i pusti sebi da “ima nekoga”.
Priča mi kako je dotični s toliko volje, želje i nježnih osjećaja pristupio joj. Kako ga je ona odmah nastojala potjerati jer je znala koliko dotični čovjek mora bit jak, “centriran u glavi” na kraju i svjestan njene situacije da bi uspjeli. Kaže da dotični je to sve slušao i da je bio toliko uporan da želi pokušati s njom.
Upozorila ga je i na to kako će morati skupa s njom “odraditi” dok ona zaliječi svoje nepovjerenje. Rekla mu je da joj da neko vrijeme i “pretrpi” njeno nepovjerenje, da će ako se on zaista pokaže iskren kao što govori to njeno nepovjerenje iščeznuti sigurno.
Tako su i počeli.
Ane se sporo puštala ali se odlučila pustiti što dugo nije. Došao joj je i kući sa svojim djetetom, bio sa njenim djetetom, sjedio, jeo i pio sa njenim roditeljima koji su ga brzo zavoljeli… Ane je počela vjerovati. Prvi put nakon toliko vremena bila je uvjerena da bi ovaj mogao ostati. Ostati za dulje što je i najviše htjela. I eto prije desetak dana Ane ima poznati osjećaj. Onaj kojeg ne voli. Onaj osjećaj koji je već jednom toliko (s)lomio.
Promjena ponašanja dotičnog, “skakanje” na svaku glupost i sitnicu.
Kaže da je morala ići isti tren čim je pogodio flashback kada je vidjela da je dotični promijenio lozinku na mobitelu. Tako je počeo kraj njenog braka a ona se zaklela da nikad više ni jednom neće dopustiti da joj to priušti. Priča mi kako je bila toliko sretna kad je on znao njenu lozinku mobitela i ona njegovu. Bez da su jedan drugog pitali, već su smatrali to apsolutno normalnim. Nije mogla vjerovati da postoji još čovjek kojem je to normalno. I eto na kraju je ipak ispalo da ovaj nije nikakva iznimka već samo standardni pojedinac i izgleda da je napravio točno ono što ga je u startu molila ako misli napraviti da ni ne počinju ništa.
Priča mi kako ne može vjerovati. Kako je mislila da je dovoljno čekala i da je ovaj pokazao kako misli i želi drugačije. Kako želi nju sa svim njenim utezima jer je vidio koliko ona ima kvaliteta i koliko vrijedi.
Slušam je i ne znam što da joj kažem. Znam o čemu priča, znam što osjeća, znam koliko jaka je trebala biti da to sve pre(o)živi i savršeno znam što i zbog čega više nikad to ne želi sebi priuštiti.
I pitam ja sad vas. Što vi mislite? Kakav čovjek treba biti da to sve prođe, da ne odustane, da nakon svega pro(e)življenog ne postane grozan čovjek. Grozan ne zato što je zaista takav i što to želi već zbog samoobrane. Da si prištedi ponovno takve stvari koje su ga jednom gotovo potpuno srušile.
Eto, vjerujem da je to razlog zbog kojega se mi koji nosimo ovo što nosimo tako teško puštamo nekome, nečemu…. Oni koji to nemaju neće u startu ni biti toliko opterećeni jer na kraju ni ne trebaju biti. Mi smo već dobrano “ispečeni”, a kako kaže stari svijet : tko se jednom opeče i na hladno puše.
Savjetovala sam joj da se ne troši previše tj.da se ne troši uopće. Da zna što joj je najbitnije, a ovo drugo što to nije da jednostavno – pusti. Žao mi je jer mislim da tako stvarno ne treba biti. Moje, mogu reći i naše, poimanje svega toga je toliko drugačije da se često i pitamo i trebamo si to uvijek nanovo osviještavati. Nije ni čudo što su onda toliki koji su u istoj situaciji kao i ja odlučili biti sami jer koliko god teško bilo biti sam još teže im je biti s nekim tko ih neće razumjeti, podržavati na kraju ni voljeti. I da, mi ekipa s ovom našom “značkom” ipak ne odustajemo. Kad nas “razbije” i kad padnemo, odmah nakon što rane zarastu mi ustajemo. Nešto slično kao i naša dijagnoza. Mi ne puštamo. Koliko je to nekad dobro, često za nas u ovakvim slučajevima je najgore…. Ali… Nama predaja nikad nije bila opcija.
Multipla skleroza je kao ruski rulet! Sve ekstremno prema ovoj bolesti je ‘kamilica’, a evo i zašto
Foto: Shutterstock, Pixsell
