Način na koji roditelji provode vrijeme i odnose se prema drugim ljudima može utjecati na djecu, a neki se obrasci mogu zadržati i u odrasloj dobi.
Ponašanje roditelja snažno utječe na djecu, osobito tijekom ranog djetinjstva. Djeca promatraju odrasle oko sebe, oponašaju njihove postupke i postupno usvajaju načine na koje roditelji komuniciraju, rješavaju probleme i odnose se prema drugim ljudima.
Istraživanja pokazuju da djeca predškolske dobi često pažljivo prate ponašanje roditelja i oponašaju ga, čak i kada njihovi postupci nemaju uvijek logičnog smisla. Iako se taj utjecaj s odrastanjem mijenja, roditeljski obrasci mogu ostaviti trag i u odrasloj dobi.
To se može odnositi i na roditelje koji imaju vrlo malo društvenih kontakata ili preferiraju miran, povučen način života. Takav način života sam po sebi nije problem, no dijete koje ima manje prilika za druženje s drugima može imati i manje iskustva u društvenim situacijama.
Kod nekih se ljudi to kasnije može odraziti na odnose, samopouzdanje i način na koji se snalaze među drugima.
1. Pretjerana samostalnost koja može prijeći u izolaciju
Djeca koja gledaju roditelje kako sve rade sami mogu usvojiti uvjerenje da se uvijek moraju oslanjati isključivo na sebe. Samostalnost je korisna osobina, ali problem nastaje kada osoba izbjegava tražiti pomoć čak i kada joj je potrebna. Sve pokušava riješiti sama, što s vremenom može negativno utjecati na njezinu dobrobit i otežati stvaranje bliskih odnosa.
2. Nesigurnost u društvenim situacijama ili socijalna anksioznost
Socijalna anksioznost može biti povezana s genetikom, obiteljskim okruženjem i naučenim obrascima ponašanja. Dijete koje odrasta u domu u kojem nema mnogo posjeta i druženja s drugim ljudima može imati manje prilika za razvijanje društvenih vještina.
Zbog toga mu kasnije veće društvo može biti nepoznato ili neugodno, a neke osobe mogu početi izbjegavati takve situacije zbog straha od tuđe procjene.
Roditelji ne moraju postati izrazito društveni, ali djeci mogu pružiti prilike za upoznavanje drugih. Primjerice, gamer može organizirati druženje s drugim ljubiteljima videoigara, dok roditelj koji se bavi trčanjem može organizirati zajedničko trčanje s drugim obiteljima. Takva iskustva djeci mogu pomoći da postupno razviju sigurnost u društvenim interakcijama.
3. Pretjerana samokritičnost
Odrastanje u izoliranijem okruženju kod nekih ljudi može pridonijeti izraženoj samokritičnosti, osobito u društvu drugih. Mogu neprestano analizirati što su rekli, kako su se ponašali i što drugi misle o njima. Zbog straha od tuđe osude mogu biti posebno osjetljivi na kritiku i čak dobronamjerne komentare shvatiti osobno. Umjesto da razmisle pokušava li im druga osoba pomoći, mogu se usredotočiti na negativan dio poruke i osjećati se loše zbog sebe.
4. Izražena introvertiranost
Odrastanje u vrlo povučenom obiteljskom okruženju može pridonijeti tome da osoba i sama preferira mirnije okruženje, manje društvene krugove i vrijeme nasamo.
To nije nužno negativno. Ipak, neke se osobe nakon razgovora ili druženja mogu osjećati izrazito iscrpljeno, razdražljivo ili frustrirano. Budući da nisu navikle provoditi mnogo vremena u društvu, mogu se povući čim im komunikacija postane previše zahtjevna.
5. Vrlo uzak krug bliskih ljudi
Osoba koja se ne osjeća ugodno u velikim grupama često će preferirati mali krug ljudi. To samo po sebi može biti potpuno zdravo, no problem može nastati ako se pretjerano veže uz nekoliko osoba i teško funkcionira bez njihove prisutnosti.
To mogu biti članovi obitelji ili bliski prijatelji uz koje se osjeća sigurno. Od njih može tražiti podršku čak i u svakodnevnim situacijama koje drugima djeluju kao sitnice – primjerice, zamoliti blisku osobu da s njom ode u trgovinu jer joj je neugodno razgovarati s nepoznatima.
6. Snažna potreba za poznatim i sigurnim prostorima
Neki ljudi više vole biti kod kuće nego izlaziti i družiti se. Ako su odrasli uz roditelje koji su također preferirali miran život kod kuće, takav način života može im djelovati potpuno prirodno.
No osjećaj sigurnosti ne mora biti vezan samo uz dom. Nekima odgovaraju mjesta koja dobro poznaju jer znaju što mogu očekivati i manja je vjerojatnost da će se naći u neplaniranoj društvenoj situaciji. Zato mogu često odlaziti u isti kafić, trgovinu ili druga poznata mjesta.
7. Teškoće u snalaženju u grupnoj dinamici
Snalaženje u grupi nije uvijek jednostavno. Potrebno je znati kada se uključiti u razgovor, kako pronaći svoje mjesto i kako reagirati kada je grupa zatvorena. Osobi koja je tijekom odrastanja imala malo iskustva s većim društvenim skupinama takve situacije mogu biti posebno zahtjevne. Umjesto da pokušava pronaći svoje mjesto, mogla bi ih početi izbjegavati.
Ipak, druženje s drugima može pridonijeti samopouzdanju i stvaranju bliskih odnosa. Socijalne vještine moguće je razvijati postupno kroz nova iskustva.
8. Promatranje umjesto uključivanja
Osoba kojoj je teško snalaziti se u grupi može radije promatrati nego se uključiti u razgovor ili aktivnosti. Drugima to može izgledati kao nezainteresiranost ili nepristojnost, no iza povučenosti mogu stajati nesigurnost, strah od pogreške ili nedostatak iskustva u društvenim situacijama.
Kod nekih ljudi povlačenje može biti povezano i s prethodnim neugodnim iskustvima ili traumom. Ako su tijekom djetinjstva bili izrazito izolirani, povezivanje s drugima kasnije im može predstavljati velik izazov. Umjesto uključivanja mogu ostati sa strane i prepustiti drugima da vode razgovor.
Važno je naglasiti da nijedan od ovih obrazaca sam po sebi ne znači da je s osobom nešto pogrešno. Introvertiranost, uživanje u samoći ili mali krug prijatelja mogu biti potpuno zdravi.
Problem nastaje kada strah, nesigurnost ili potreba za izolacijom počnu značajno ograničavati svakodnevni život i odnose s drugim ljudima.
Na naše ponašanje utječe način na koji smo odrastali, ali on nije jedini čimbenik. Nova iskustva, odnosi i životne okolnosti mogu nam pomoći da razvijemo nove društvene vještine i promijenimo obrasce koji nam više ne odgovaraju.
(Ordinacija.hr)
