Zapravo se malo toga sjećam. Te nedjelje sam valjda po prvi puta rekao da ne mogu napisati tekst.
Nisam se osjećao dobro, bolovi u prsima bili su prejaki. Ne vjerujući da meni može biti išta i približno nekom infarktu, nisam htio zvati pomoć, kakva hitna.
No, nakon dva sata više nije bilo izbora. Jedino što je već došlo do toga da više nisam znao niti koji je broj hitne. Ne sjećam se ni kako sam im otvorio vrata niti stetoskopa čiji je obični dodir izazivao ogromne bolove. Niti prve kanile. Tu se, tog 13. siječnja, gubim. Ekipa me hitne održala, odvezla u područnu bolnicu koja je te nedjelje imala neke servisne radove. Sljedeće odredište je KB Dubrava.
Dame, ovih 8 činjenica o zdravlju ženskog srca morate znati
Opasna disekcija aorte
Možemo, mi ćemo preuzeti, rekli su tamo nakon površnog pogleda na čovjeka iz kojega je već izlazilo nekoliko cijevi, ali kojem je, bilo je otrežnjujuće saznanje, nedostajalo sat vremena. Nema se tu vremena za nikakve emocije.
Stvari koje skinu s vas, najbližima, ako ih imate i ako su stigli, isporuče u običnoj crnoj vreći. Da ih slože doma. Jer čekanje nije dopušteno. A vjerujte, oporavak od najbližeg susreta s drugom stranom, povratak među žive, ne možete proći sami. Uz vas mora biti netko tko će vas podsjećati da u svemu niste sami, da vani i dalje teče život u koji ćete se uskoro vratiti, kao što su to za mene činili moji roditelji.
Pokušavao sam se poslije prisjetiti barem nečega tog 13. siječnja i dana nakon operacije. Učestalo se pojavljuje misao da doista jesam šetao onom dolinom o kojoj pjevaju u pjesmama i pričaju u filmovima. Disekcija aorte toliko je opasna. Pojava u kojoj se razdvajaju slojevi stijenke aorte. U velikom broju slučajeva, po nekima 80 posto, smrtonosna je.
Od nje je umro glumac John Ritter, brat naše poznate glumice Ivane Miličević koji je imao u to doba tek 33 godine, upravo u vrijeme kada sam se ja oporavljao svoju je ispovijest o tome kako je preživjela smrtonosnu pojavu američkim medijima davala sportska novinarka Kimberly Jones. Imao sam sreće.
Ponajprije jer je te nedjelje u KB Dubrava bio dežuran dr. sc. Davor Barić s ekipom odjela za kardiovaskularnu kirurgiju. To su ljudi zbog kojih sam i danas živ, zbog kojih sam dobio šansu koju ne dobivaju mnogi. Zapravo je to prilika za drugi život, prije negoli nova šansa ili upozorenje. Riječ je o ljudima koji vas doista u rekordnom roku od ‘paštete na kateteru’ mogu od vas napraviti čovjeka. Nevjerojatno puno strpljenja, znanja, predanosti poslu čine ove ljude osloncem zdravstvenog sustava.
Kviz: Kako je otkriven penicilin i tko je prvi primijenio anesteziju?
Moja religija je sada tlakomjer
Ne znam koliko ih plaćaju, ali bilo koliko premalo je. Netko je rekao da kirurzi trebaju imati i 75.000 kuna. Neka, dajte. Kada se konačno probudite prvo što osjetite je panika. Nitko vam još nije rekao da je gotovo i da ste se izvukli. Dalek je put do svjesnosti, o vama najbolje govore instrumenti na koje ste priključeni. A oni podivljaju ako se okrenete i legnete na neku od cijevi.
Oko tjedan dana potrebno je da iole dođete sebi nakon operacije i onda još toliko da se razmisli o tome možete li kući na oporavak. Iako je praznik već kad dospijete do sobe s televizijom. Kao da su vas poslali doma.
Nemoguće je u svemu tome izbjeći pitanje. – Pa zašto baš mene? Ali na tom pitanju ne smije ostati, nego se mora naći načina da se sve gleda s druge strane. Depresija nikako ne smije prevladati. Pogotovo zato jer je disekciju aorte nemoguće predvidjeti, ne zna se ni zašto je mene pogodila. Netko će reći višak kilograma, netko drugi previše posla, netko treći puno si volio živjeti. Ali sve to nije nešto neobično, pogotovo ne za moju profesiju. Nema razloga. Ili je sve pomalo.
Na kraju je najbolje sve prihvatiti kao običnu operaciju. Okrenuti na šalu. – Sad kad imam teflonsku aortu, možete me zvati Teflon Don, bila je moja zafrkancija kojom sam skrivao ono što me pogađalo najviše. A to su poruke podrške i pozdravi. Jer, oni govore da nije ništa bilo uzalud, da onih kojima je stalo ima daleko više nego što si ikada i pomislio. Ali i da ima života i nakon operacije.
Sve to ponovo probudi one emocije koje si negdje putem izgubio i nije lako kada ih ponovo pronađeš. Najbolje je bilo sve ostaviti za oporavak. I sve okrenuti na vedriju šalu. Pa i onaj dio gdje vas u povratku isprate i uplatnice. Kako nisam imao dopunsko zdravstveno osiguranje, jer tko bi mislio da će mene nešto ikada pogoditi, stizali su troškovi operacije, hitne, boravka u bolnici… Čudno mi je to pravilo jer svaki mjesec iz moje plaće odlazi ozbiljna svota novca kojom se plaća zdravstveno. A onda ni to nije dovoljno nego treba još i dopunsko.
Najbizarnije od svega je što sam u toj računici zapravo u plusu jer da sam sve ove godine plaćao to dopunsko, poklonio bih sustavu ozbiljan novac. Da on ide direktno u ruke onih koji su me spasili, ne bih imao problema. Ovako osjećaj pobjede opstanka malo blijedi. Pogotovo nakon što šifrarnik pokaže da je za ovakvu operaciju predviđeno – 21 dan bolovanja.
Srećom, imao sam život u kojem sam mogao uživati pa ovaj drugi, jer ovo doista jest više novi život nego druga šansa, bez nekih stvari ne podnosim tako teško. Moja je religija sada tlakomjer, sve je podređeno održavanju normalnog nivoa tog tihog ubojice. Mogu bez puno tih stvari od kojih je dosta naprosto i postalo dijelom te rutine u koju sam bio zapao. Ima ih koji vole reći: – Čovječe, uz sve što si prošao i u čemu si uspio sad si pobijedio i smrt! Možda, ali hvala lijepa ne bih takve pobjede ponavljao niti bi nekome drugome požeio da prođe isto. Proći sve ovo najveća je životna lekcija koju nikada ne treba potcijeniti.
Zoran Vitas/Večernji list
Foto: Boris Ščitar/PIxsell
