Možda niste znali, ali KBC Zagreb može se pohvaliti i zaposlenikom koji je prvi doktor znanosti iz redova medicinskih sestara i tehničara.
Velik je to uspjeh koji je iziskivao puno truda i odricanja jer dr. sc. Adriano Friganović, dipl. med. techn., sve vrijeme studija nije zapostavljao ni ulogu glavnog tehničara Zavoda za anesteziologiju i intenzivnu medicinu, a spomenimo kako je i predsjednik Hrvatskog društva medicinskih sestara anestezije, reanimacije, intenzivne skrbi i transfuzije, predsjednik Hrvatskog nacionalnog saveza sestrinstva, predsjednik Europske organizacije medicinskih sestara specijalista i predsjednik Svjetskog saveza medicinskih sestara intenzivne skrbi. Član je Upravnog odbora Međunarodnog saveza medicinskih sestara na anesteziji te član Upravnog odbora Pokreta za održivu jednakost u zdravstvu.
U nastavnom je zvanju višeg predavača na Katedri za zdravstvenu njegu Zdravstvenog veleučilišta. Prva je stvar koju iz ovog uvoda možemo i sami zaključiti, što će Friganović uvijek naglasiti, da se sve može kada postoji volja! Izuzetno predan svom pozivu, uporan u radu koji bi mogao donijeti pozitivne promjene u struci, dr. Friganović otkriva koje su to ljepote sestrinstva, što ga najviše veseli, ali i daje nekoliko važnih savjeta pacijentima kako bi svaki posjet liječniku bio ugodan i bez stresa.
Jeste li kao neki već u djetinjstvu znali što želite biti i je li poziv ispunio očekivanja?
Priča o mojem izboru zanimanja je dosta zanimljiva. Naime, postao sam medicinski tehničar spletom sretnih okolnosti. Prije svega htio sam postati fizioterapeut, a sudbina me bacila u sestrinstvo. Kada sam se tijekom rata doselio u Zagreb trebao sam upisati treći razred škole za fizioterapeute, ali te generacije u Zagrebu nije bilo i upisao sam Školu za medicinske sestre u Mlinarskoj. Da bih se prebacio u drugi smjer morao sam položiti razliku predmeta, kako stručnih tako i općih, jer sam prva dva razreda završio u Bosni i Hercegovini. Tijekom školovanja potpisao sam ugovor o stipendiranju s KBC-om Zagreb gdje sam u radnom odnosu već 24 godine. U početku ne znate baš što očekujete, ali volio sam raditi s ljudima, pomagati im, razgovarati s njima. Kako vrijeme odmiče, tako si postavljate neke ciljeve. Želio sam napredovati u obrazovanju i to mi je na kraju i uspjelo. Jedan od mojih ciljeva je razvoj sestrinstva kao samostalne i autonomne profesije te promocija medicinskih sestara i tehničara. To su veliki ciljevi, ali mislim da sam dosadašnjim radom dao svoj doprinos.
Koja je posebnost sestrinskog poziva? Sigurno postoje situacije s kojima se nije lako nositi.
Sestrinstvo je zahtjevna profesija u kojoj ne samo radite nego za nju i živite. Nije dovoljno samo steći znanje i završiti školu i misliti da smo s time gotovi. Osim znanja potrebno je steći specifične vještine i biti u stanju koristiti i jedno i drugo. Posebnost sestrinstva kao profesije je empatija prema pacijentima i to tu profesiju čini različitim od drugih. Završetkom formalnog obrazovanja na bilo kojoj razini ne prestaje potreba za učenjem, jer medicina i zdravstvo kontastno napreduju i moramo se neprestano usavršavati. Najteže je suočavanje sa smrću i patnjom bližnjih, naročito ako su u pitanju pedijatrijski pacijenti. To vas jako troši emocionalno i neke se kolegice i kolege ne mogu s time nositi. Najveća mi je sreća kada se pacijent javi i kaže što je sve postigao u razdoblju liječenja, a sve to ne bi bilo moguće da nije dobio našu pomoć.
Može li to raditi bilo tko?
Kao što sam spomenuo, ne radi se samo o radnome mjestu medicinske sestre, nego o načinu življenja i svatko se može u tome okušati. Ali da bi bio medicinska sestra ili tehničar, mora imati puno entuzijazma, ljubavi, razumijevanja, strpljenja i na kraju i znanja. Može li to bilo tko, na čitateljima je da prosude. Nisu svi spremni na puno odricanja.
Nedostaje li u Hrvatskoj medicinskih sestara, odlaze li iz zemlje u velikom broju u potrazi za boljim uvjetima?
Ulaskom u Europsku uniju otvorilo se veliko tržište rada, pa su tako i medicinske sestre potražile sreću izvan granica Republike Hrvatske. Kod nas nedostaje medicinskih sestara i to je najveći problem. Godinama je ignoriran nedovoljan broj medicinskih sestara pa nam se to vratilo kao bumerang. U zemljama EU poštuju se standardi broja osoblja i naravno da su onda i bolji uvjeti rada jer imate vremena provesti kvalitetnu zdravstvenu njegu. Plaće u inozemstvu su također bolje pa onda nije čudno što se ljudi odluče raditi tamo gdje će biti manje opterećenje na radnom mjestu za više novca. Resorne institucije morale bi imati strategiju zadržavanja medicinskih sestara u Hrvatskoj stvarajući pozitivnije i bolje uvjete za rad i stimulativan radni okoliš.
Aktivno radite i na promjenama koje bi mogle donijeti poboljšanje u struci. Što bi se to moralo promijeniti?
Ono što bi bilo dobro je da se može razviti sustav nagrađivanja, odnosno kontinuranog individualnog praćenja. Svakom pojedincu je drago kad netko primijeti njegov trud i rad, kao što i nije drago kad vidi da se neki ljudi provlače kroz sustav bez imalo većeg osobnog doprinosa. To je ono na čemu moramo kao društvo raditi. Moramo stvoriti pozitivno natjecanje, u kojem je vidljivo što vas čeka na kraju. Ljudi često dožive razočaranja i onda sreću traže na boljem mjestu. Ja sam u okvirima koji su mi zadani pokušao raditi pomake u tom smislu, ali ne mogu sam sebe ocijeniti.
Iskustva iz ordinacija: Kako je pandemija stvorila nove odnose liječnika s pacijentima
Od svih funkcija koje obnašate, što vas najviše motivira i veseli?
Vlim biti pokretač promjena i utjecati na pozitivne iskorake i procese koji unapređuju sestrinstvo. Uvijek mi je motiv bio kontinuirani napredak, kako moj tako i napredak kolegica i kolega. Uvijek su me veselili iskoraci koji su učinile medicinske sestre i tehničari i to mi je bio poticaj za daljnji napredak. I najmanji napredak bio mi je poticaj za dalje. Volim raditi u bolničkom sustavu, ali volim i rad sa studentima i mogućnost prenošenja znanja i iskustava.
Bili ste i voditelj radne grupe koja je izradila Deklaraciju o kulturološki osjetljivoj intenzivnoj skrbi koja je i usvojena 2016. godine u Brisbaneu. O čemu se točno radi?
Deklaracija o kulturološki osjetljivoj intenzivnoj skrbi koja je donesena u Brisbaneu u Australiji govori o tome kako treba biti usmjerena zdravstvena njega da bi se ostvarila sva kulturološka prava svakog pojedinca. Kako Svjetski savez medicinskih sestara intenzivne skrbi ima više od 50 članica iz cijeloga svijeta jedan je od ciljeva pokušati osigurati jednakost za sve. Deklaracijom se pokušava dati do znanja i postaviti standard prava pacijenta na kulturološku različitost. To što je netko drukčiji ili što mi ne razumijemo njegove kulturološke norme, ne znači da je manje vrijedan. I mi u Hrvatskoj imali smo situaciju s velikim brojem migranata koji su trebali zdravstvenu zaštitu. Svaki čovjek ima pravo na različitost i svoj kulturološki identitet.
Uz sve obveze, postigli ste još jedan nevjerojatan i rijedak uspjeh, doktorirali ste na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani na studiju Biomedicina – javno zdravstvo. Koliko je truda i odricanja taj pothvat zahtijevao?
Proces završetka doktorskog studija bio je zahtjevan i turbulentan, ali kad dođete na cilj sve se zaboravi. Budući da sam završio specijalistički diplomski stručni studij, za mene i moje kolegice su vrata doktorskih studija u Hrvatskoj bila zatvorena. Kako ja uvijek volim pokazati da sve što se hoće to se i može, tako sam postao doktor znanosti na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. Još sam ponosniji na svoju diplomu koju sam stekao u stranoj državi, na engleskom jeziku i na sveučilištu koje je visoko pozicionirano na svjetskoj ljestvici. Nije bilo lako, ali sam uspio.
S obzirom na to da ste uključeni u sustav javnog zdravstva, možete li dati savjet kako sami pacijenti mogu pomoći da on bude zdraviji?
Temelj javnog zdravstva su preventivni programi i cijepljenje. Izbacivanje čimbenika rizika poput nezdrave hrane, pušenja, alkohola svakako će pridonijeti zdravstvenom stanju. Što više tjelesne aktivnosti svakako će pozitivno utjecati na zdravlje. Sudjelovati u programima ranog otkrivanja bolesti jako je važno i može spriječiti širenje bolesti na vrijeme. Najvažnije je brinuti se o svome zdravlju dok još nemamo neki simptom ili bolest.
Hrkanje, odabir grickalica, loši zubi…Ovo je 11 navika koje užasavaju svakog kardiologa!
Što ste naučili u samoj pandemiji, koliko je utjecala na vaš posao, je li donijela negativne promjene koje će trajati ili je otkrila i nešto dobro?
Pandemija je promijenila cijeli svijet i naše živote. Ali i u pandemiji pokazali smo da možemo provoditi sve dosadašnje aktivnosti i u virtualnom obliku. Medicinske sestre i tehničari koji rade u jedinicama intenzivnog liječenja, anesteziji i hitnim službama bili su okosnica svakog zdravstvenog sustava. Ja, na sreću, nisam imao jake simptome kad sam bio zaražen koronavirusom, ali sam imao jako negativna iskustva iskorištavanja mojeg zdravstvenog stanja za senzaciju i iznošenje netočnih informacija o meni. Kao problem bih istaknuo i odnos drugih ljudi prema zaraženima koji je povremeno bio neprimjeren. Za vrijeme izolacije htio sam glasati na parlamentarnim izborima pa je Državno izborno povjerenstvo dalo naputak da se ne može. Pisao sam Ustavnom sudu, koji je u konačnici dao uputu da i osobe u izolaciji mogu glasati, te sam još jednom pokazao da se sve može ako se ne odustaje.
Kakav je odnos između sestara i liječnika, radi li se o dobrom, partnerskom odnosu?
U zdravstvenom sustavu nužno je da liječnik i medicinska sestra imaju izvrstan partnerski odnos uz maksimalno uvažavanje profesionalne autonomije. Kod nas situacija varira od ustanove do ustanove, odnosno od odjela do odjela. Naravno da uvijek treba puno rada i da ima prostora za poboljšanja. Sestrinstvo se od pomagačke struke razvilo u profesiju s najvišim stupnjem obrazovanja i mogućnošću znanstvenog napredovanja, i treba vremena da svi dionici procesa to prihvate.
Foto: Shutterstock
