Direktor Poliklinike T Valentin Slogar govori o važnosti suradnje liječnika i terapeuta, individualnom pristupu pacijentu i najčešćim pogreškama koje mogu usporiti oporavak nakon ozljede.
Od terapijskog centra do moderne poliklinike koja ujedinjuje stručnost, suvremenu dijagnostiku i individualni pristup pacijentu – Poliklinika T izrasla je na gotovo desetljeću iskustva u području manualne terapije i rehabilitacije. U razgovoru s direktorom Valentinom Slogarom otkrivamo kako je nastala, što je čini posebnom i zašto su povjerenje, multidisciplinarni pristup i briga o pacijentu temelj njezina rada.
Poliklinika T osnovana je 2022. godine, ali njezini korijeni sežu u 2017. godinu i Tensegrity terapijski centar. Kako je izgledao put od terapijskog centra do poliklinike?
Korak po korak, bez prečaca. Tensegrity je počeo kao terapijski centar u kojem smo se bavili onime što najbolje znamo, a to su manualna terapija i rehabilitacija. Vrlo brzo shvatili smo da pacijentima nije dovoljna samo kvalitetna terapija. Trebali su im i brza i precizna dijagnoza, mišljenje specijalista, a ponekad i operativno rješenje. Svaki put kada bismo pacijenta morali uputiti nekamo, gubilo se vrijeme, a mi bismo gubili kontinuitet njegova liječenja. Poliklinika T nastala je upravo iz potrebe da pacijent sve što mu je potrebno dobije na jednome mjestu, od stručnjaka koji međusobno komuniciraju i zajedno donose odluke. Danas, gledajući unatrag, mislim da je bilo dobro što smo rasli postupno. Svaki novi korak imao je čvrst temelj u iskustvu koje smo već stekli.
Što vas je potaknulo da 2017. godine pokrenete Tensegrity terapijski centar i što ste tijekom tih nekoliko godina naučili o potrebama pacijenata?
Ime nije slučajno. Tensegrity je pojam koji opisuje strukturu u kojoj su svi dijelovi međusobno povezani napetošću i ravnotežom. Upravo tako gledamo na ljudsko tijelo. Bol u koljenu često nije samo problem koljena, a bol u leđima može imati uzrok sasvim negdje drugdje. Željeli smo primjenjivati terapiju koja promatra čovjeka u cjelini, a ne samo dio tijela koji ga boli. Tijekom tih godina pacijenti su nas naučili nekoliko važnih stvari. Žele da ih se sasluša. Žele razumjeti zašto ih boli i što sami mogu učiniti. Žele vidjeti napredak, a ne godinama dolaziti na terapije bez jasnog cilja. Sve to i danas ugrađujemo u način na koji radimo.
Može li pacijent doći s jednim problemom, a dobiti mišljenje i plan liječenja više različitih stručnjaka?
Upravo tako. Uzmimo za primjer rekreativca koji dolazi zbog boli u ramenu. Pregleda ga ortoped, radiolog obavi ultrazvučni pregled, a fizioterapeut procijeni pokretljivost ramena i stanje okolne muskulature. Nakon toga pacijent ne dobiva tri odvojena nalaza koja mora sam povezivati, nego jedinstven plan liječenja koji su stručnjaci zajednički dogovorili. Ako se tijekom terapije nešto promijeni, terapeut se odmah može posavjetovati s liječnikom, često i istog dana. Pacijent ne vidi uvijek taj stalni razgovor unutar tima, ali osjeća njegove prednosti jer liječenje teče bez zastoja i svi znaju u kojoj se fazi oporavka nalazi.
Koliko je danas teško okupiti vrhunske liječnike, terapeute i drugo medicinsko osoblje na jednome mjestu?
Teško je i to ne skrivam. Dobrih stručnjaka nema mnogo, a svi ih traže. Zato nikada nismo birali ljude samo na temelju životopisa. Naravno, stručnost je preduvjet, ali tražimo i nešto što se ne može naučiti na tečaju. Tražimo ljude koji vole razgovarati s pacijentima, koji se ne boje reći: “Nisam siguran, pitat ću kolegu” i koji uživaju u timskom radu.
Kako osiguravate da pacijent ne postane samo “još jedan broj” u sustavu?
Prije svega, posvećujući mu dovoljno vremena. Pregledi i terapije kod nas nisu na traci. Pacijent ima vremena ispričati svoju priču i postaviti pitanja. Drugo, važan je kontinuitet. Trudimo se da pacijenta tijekom liječenja prate isti stručnjaci, koji ga poznaju i znaju odakle je krenuo. Treće, plan liječenja uvijek gradimo prema njegovim ciljevima. Netko se želi vratiti na nogometni teren, netko želi bez boli raditi u vrtu, a netko samo želi mirno spavati. To su različiti ciljevi i zahtijevaju različite planove. Kada pacijent osjeti da ga pamtimo i da razmišljamo o njegovu oporavku i kada nije u ordinaciji, prestaje biti samo broj.
Koja je najveća pogreška koju pacijenti rade kada je riječ o ozljedama i rehabilitaciji?
Dvije su pogreške, i potpuno su suprotne. Prva je predugo čekanje. Ljudi trpe bol tjednima i mjesecima u nadi da će proći sama od sebe, a dok čekaju, mali problem može postati velik. Druga je prerani povratak aktivnostima. Čim bol popusti, mnogi zaključe da su se oporavili i vrate se punom opterećenju iako tkivo još nije spremno. Odsutnost boli nije isto što i oporavak. Upravo zato rehabilitacija mora imati jasan plan i kriterije, a ne završiti onog dana kada pacijent prestane osjećati bol.
Što biste voljeli da ljudi znaju prije nego što odluče potražiti pomoć liječnika ili fizioterapeuta?
Da nema glupih pitanja i da nema problema koji su premaleni da bi im se posvetila pozornost. Mnogi se ljudi ustručavaju doći jer misle da “to nije ništa ozbiljno” i ne žele nikome oduzimati vrijeme. A upravo je pravodobno javljanje stručnjaku najbolji početak liječenja. Također, volio bih da ljudi znaju kako je oporavak zajednički posao. Mi možemo postaviti dijagnozu, izraditi plan i voditi terapiju, ali velik dio rezultata ovisi o tomu koliko je pacijent spreman sudjelovati, redovito izvoditi vježbe i slijediti savjete. Kada se te dvije strane spoje, rezultati su po pravilu vrlo dobri.
Što je danas najveći izazov za privatno zdravstvo u Hrvatskoj?
Kadrovi. Dobrih liječnika, fizioterapeuta i medicinskih sestara nedostaje u cijelom sustavu, i javnom i privatnom, a mnogi odlaze u inozemstvo. Drugi je izazov povjerenje. Privatno zdravstvo u javnosti još uvijek ponekad prati predrasuda da je riječ ponajprije o zaradi. Tu predrasudu možemo srušiti jedino kvalitetom, transparentnim cijenama i poštenim odnosom prema pacijentima. Smatram i da privatno i javno zdravstvo ne bi trebali biti suparnici. Pacijentu je svejedno tko ga liječi – važno mu je da pravodobno dobije pomoć. Što više budemo surađivali, to će pacijenti imati više koristi.
Koliko su se posljednjih godina promijenila očekivanja pacijenata? Jesu li danas informiraniji i zahtjevniji nego prije?
Jesu, i to se vidi već u prvih nekoliko minuta razgovora. Pacijent danas rijetko dolazi samo s rečenicom: “Boli me koljeno.” Dolazi s pitanjima, ponekad i s ispisanim člancima, i želi znati što se točno događa u njegovu tijelu. To doživljavamo kao prednost. Kada pacijent razumije svoju dijagnozu, postaje partner u liječenju, a ne netko tko samo pasivno čeka rezultat. Naravno, internet donosi i dosta zabune pa je velik dio našeg posla strpljivo objasniti što je od pročitanoga točno, a što nije. Zahtjevnost ne smatramo problemom. Ljudi s pravom očekuju da ih se sasluša, da dobiju jasan odgovor i da ne čekaju mjesecima. To su očekivanja kojima želimo udovoljiti.
Koliko je ulaganje u suvremenu opremu važno za kvalitetu zdravstvene usluge?
Iznimno je važno, ali uvijek ističem da uređaj sam ne postavlja dijagnozu. Dijagnozu postavlja medicinski stručnjak koji zna što traži. Zato smo u Poliklinici T od početka ulagali paralelno u dvije stvari: opremu i ljude koji njome rade. Kada iskusan zdravstveni stručnjak ima na raspolaganju vrhunski uređaj, razlika je golema. Mogu se uočiti promjene koje bi inače mogle promaknuti, odluke o terapiji donose se sigurnije, a pacijent ne mora odlaziti od ordinacije do ordinacije tražeći potvrdu.
Kada govorimo o fizikalnoj medicini i rehabilitaciji, koliko se pristup posljednjih godina promijenio?
Pristup se promijenio iz temelja. Nekada je fizikalna terapija za mnoge značila ležanje uz aparat i čekanje da bol prođe. Danas znamo da najbolje rezultate daje aktivan pristup: precizna procjena, ciljana manualna terapija i vježbe prilagođene pojedinom pacijentu i njegovu problemu. Prevencija je sve važniji dio našeg rada. Ne želimo da pacijent nakon završene terapije ode i za mjesec dana se vrati s istim problemom. Zato ga učimo kako se može sam brinuti o svojem zdravlju i spriječiti ponavljanje tegoba. To smatramo jednako važnim kao i samo liječenje.
Kakvi pacijenti najčešće dolaze u Polikliniku T – sportaši, rekreativci, ljudi s kroničnim problemima, pacijenti nakon ozljeda i operacija ili je struktura mnogo raznovrsnija?
Struktura je raznovrsnija nego što bi mnogi pomislili. U istom danu kod nas može biti reprezentativac koji se priprema za natjecanje, rekreativac koji je istegnuo tetivu tijekom trčanja, umirovljenik kojemu bol u kuku otežava šetnju i mlada osoba koja nakon godina rada za računalom više ne može okrenuti vrat. Dolaze nam i brojni pacijenti nakon operacija kojima je potrebna pažljivo vođena rehabilitacija kako bi zahvat dao puni rezultat. Svima im je zajedničko jedno: žele se vratiti životu kakav su imali prije pojave boli. Naš je posao pomoći im u tome, bez obzira na to je li cilj olimpijsko borilište ili vrt iza kuće.
Vaše iskustvo obuhvaća i rad sa sportašima. Koliko se znanja i iskustva iz sportske medicine može primijeniti u radu sa svim ostalim pacijentima?
To je potpuno primjenjivo i mislim da je to jedna od naših najvećih prednosti. Rad sa sportašima uči vas preciznosti i odgovornosti. Sportaš nema vremena za lutanje: dijagnoza mora biti točna, rehabilitacija mora imati jasan plan, a povratak punoj aktivnosti mora biti siguran. Iste standarde primjenjujemo na svakog pacijenta. Majka koja želi ponovno bez boli podizati dijete ili osoba koja se želi vratiti na posao zaslužuju jednako ozbiljan pristup kao i vrhunski sportaš. Iskustvo iz sportske medicine, uključujući rad u hrvatskoj atletici, donosi nam znanje o tome kako tijelo zacjeljuje, kada i koliko ga smijemo opteretiti te kako spriječiti ponovnu ozljedu. Od tog znanja koristi imaju svi naši pacijenti.
Koliko je odnos liječnika i pacijenta važan za sam proces oporavka?
Na temelju dugogodišnjeg iskustva mogu reći da je presudan. Pacijent koji vjeruje svojem liječniku i terapeutu redovitije dolazi na terapije, savjesnije izvodi vježbe kod kuće i lakše podnosi teže dane oporavka, a takvih uvijek ima. Bol nikada nije samo fizička. Uz nju dolaze strah, neizvjesnost i pitanje hoću li se ikada vratiti onomu što sam volio raditi. Ako to ne prepoznamo i ne razgovaramo o tomu, čak i najbolja terapija ostaje nedovršena. Zato kod nas pacijent nije samo broj u kartonu. Znamo ga po imenu, znamo što mu je važno i pratimo ga dok ne postigne svoj cilj.
(Damir Mrvec)
