Napoleonov kompleks: Ne osvajamo nove teritorije, ali smo gladni moći

Shutterstock 182342804

Nešto što često koristimo u svakodnevnom razgovoru, pretresanju tračeva, ali i kad se žalimo jedni drugima jest riječ "kompleks" i njegove bezbrojne izvedenice.

Dati ću samo nekoliko primjera. Često na primjer kažemo: "Ona je jako iskompleksirana" ili "To su u pitanju kompleksi iz djetinjstva" ili pak meni najdraži izraz koji zvuči i nekako najozbiljnije - "Kompleks manje vrijednosti". Kompleksi kao da su svuda oko nas i čini se da su postali odgovor na barem polovicu problema koje imamo jedni s drugima. Postavlja se pitanje na što mislimo kad koristimo ovu riječ u opisivanju drugih?

Samopoštovanje ima puno više veze s razumom nego što mislite

Čini mi se da je zbog svoje široke uporabe ovaj pojam donekle izgubio na značenju. Je li kompleks manje vrijednosti jasan osjećaj koji osobi govori da vrijedi manje od ostalih ili je riječ o nesvjesnoj frustraciji zbog koje se osoba ponaša baš suprotno – kao da su svi ostali manje vrijedni? Imamo li svi mi u nekim situacijama problem s osjećajem manje vrijednosti? Iako se čine kao pitanja dostojna neke ozbiljne i dugačke psihoterapijske seanse, odgovor nije tako kompliciran. No, krenimo redom.

"Tko će zalijevati cvijeće dok me nema?" - kako se otuđenost okreće protiv nas samih

Četvrto mjesto

Davne 1911. godine, došlo je do neslavnog raskola između dotadašnjih suradnika Sigumunda Freuda i Alfreda Adlera. Mogli bismo se zapitati je li upravo kompleks manje vrijednosti jednog od ovih liječnika u tome igrao neku ulogu, ali upravo se Adler smatra začetnikom ovog pojma. Adler je, nimalo neobično, u svom radu krenuo od djetinjstva. Dijete, s obzirom da je ovisno o odraslima koji su snažniji i moćniji, po prvi puta razvija osjećaj inferiornosti te ga ovaj osjećaj zapravo prati ostatak njegovog života.

Kako medijski naslovi poput "Ima tri diplome i ne može naći posao" utječu na mlade?

Na primjer, kad u osnovnoj školi mama uvijek želi znati koliko je na testu dobio najbolji prijatelj koji ga ˝šiša˝ u svim predmetima, zatim četvrto mjesto na sportskom natjecanju, pa dekanski rok na fakultetu, a svi su u društvu već položili taj ispit ili kava s prijateljem koji se hvali kako mu je super na poslu, a on svaki dan razmišlja treba li dati otkaz. Kao socijalna bića, svoju vrijednosti potvrđujemo kroz usporedbe s drugima, pa je osjećaj manje vrijednosti neizbježan. Ipak, ovo zapravo nije tako loše kao što se čini. Naime, upravo je osjećaj inferiornosti i potreba za ovladavanjem ono što nas kao dijete, ali i odraslu osobu tjera da idemo dalje, da uspješno prelazimo iz jedne razvojne faze u drugu.

Ako se svi s njim borimo i ako je on sastavni dio našeg ljudskog iskustva, u kojem trenutku osjećaj manje vrijednosti postaje problematičan? U kojem se trenutku on može nazvati kompleksom?

Otvoreni, ambiciozni i inovativni, ali i nestrpljivi i narcisoidni - sve su to Milenijalci

Kostim agresivca

Kod emocionalno zrelih ljudi, osjećaj manje vrijednosti je motivacijski faktor koji ih tjera da ustraju i postanu bolji u onome što rade. Međutim, kod nekih se ljudi iz osjećaja inferiornosti razvija perzistirajuća mentalna slika o samom sebi kao gubitniku, kao nekome tko je bezvrijedan i nesposoban. Taj duboki osjećaj manje vrijednosti i neadekvatnosti može dovesti do dvije vrste kompleksa – kompleksa manje vrijednosti, ali i kompleksa više vrijednosti.

Kompleks manje vrijednosti možemo zamisliti kao parazita koji živi u osobi i oduzima joj samopoštovanje i motivaciju.

Tako osobe s kompleksom manje vrijednosti često lako odustaju i napuštaju situacije kako bi izbjegle neuspjeh za kojeg duboko u sebi osjećaju da im je predodređen. S druge strane, kompleks superiornosti je zapravo obrambeni mehanizam kojim osoba pokušava nadvladati kompleks manje vrijednosti. Paradoksalno, riječ je dakle o čovjeku koji se duboko u sebi osjeća poput nesigurnog i nemoćnog djeteta, ali kako bi kompenzirao taj osjećaj, on s vremenom preuzima kostim agresivca koji može čak beskrupulozno iskorištavati druge kako bi povećao vlastiti osjećaj moći. Kada govorimo o kompleksu superiornosti, znakovita je Adlerova izjava:

Što je u čovjeku snažniji osjećaj manje vrijednosti, to on ima veću potrebu za osobnom moći.

Govor tijela  - moćno oruđe u postizanju cilja

Zarobljeni u vremenu

Poznat je i njegov primjer Napoleonovog kompleksa. Adler je smatrao da je Napoleon kao nizak čovjek svoj kompleks visine pokušavao kompenzirati kroz izraženu potrebu za moći i osvajanjima. Iako su povjesničari kasnije ustvrdili da Napoleon zapravo uopće nije bio nizak, ovaj izraz je zaživio i savršeno je primjenjiv i u današnje doba. Iako je ljudski rod danas u prosjeku viši nego ljudi Napoleonovog vremena i ne postoje više klasični vojskovođe koji osvajaju nove teritorije, nezasitna glad za moći, priznanjem ili slavom vidljiva je i danas kod mnogih poznatih političara, visoko pozicioniranih dužnosnika i eksponiranih medijskih ličnosti. Čini se da je za ljude koji pate od oba kompleksa - i onog niže i onog više vlastite vrijednosti, figurativno rečeno, vrijeme stalo.

Heroj našeg doba - čovjek koji spava u sjeni kamiona

Osoba je ostala zarobljena u slabom, bespomoćnom i ovisnom djetetu koje se ili panično skriva ili prerušava u agresivca koji se iznova i iznova želi dokazati. Stoga, umjesto da na tuđe komplekse odgovaramo s nerazumijevanjem ili prijezirom, trebamo se na trenutak zaustaviti i primijetiti da je riječ o zapravo vrlo bolnom i duboko ukorijenjenom osjećaju nedostatnosti, nemoći ili straha. Iskustvo je to koje nam je svima manje ili više poznato, pitanje je samo hoćemo li mu dopustiti da nas preuzme ili će dijete u nama izrasti u odraslu osobu koja zna da bez obzira na sve svoje nedostatke vrijedi i zaslužuje prihvaćanje i ljubav.

Nervozni muž koji drži prodike i kradljivica zabave - zašto se toliko svađamo ljeti?

Foto: Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!