Kada bi barem ljudi razumjeli kako je to kada više ne možeš biti jak ni izvana, jedno je od razmišljanja ljudi koji pate od raznih mentalnih, odnosno psihičkih oboljenja.
Svibanj je mjesec Svijesti o mentalnom zdravlju. U svijetu od mentalnih oboljenja pati skoro svaka peta osoba. Problemi se manifestiraju u obliku depresije, anksioznosti, opsesivno kompulzivnoga poremećaja, PTSP-a te drugih vrsta psihičkih bolesti. Ljudi često ne traže pomoć na vrijeme pa je moguće da bolest s vremenom postane gora. Također, društvo nažalost ne shvaća kako je ljudima koji noćima ne spavaju, ne mogu izaći iz kuće dok se ne smire te pate od brojnih iracionalnih strahova. Sveučilište u Sjevernoj Karolini provelo je istraživanje sa ženama o tome kako se one svakodnevno bore s ovim vrstama poremećaja.
1. Ne umišljam ovo.
Borim se s oblikom društvene anksioznosti koja zapravo iznenađuje ljude jer ipak često izlazim te sam okružena ljudima. Budući da se ne ponašam čudno većina prijatelja misli kako samo umišljam, no unatoč tome što izlazim što više mogu, i dalje razmišljam stalno “što ako”. Zaista nije lako razmišljati “ako se ovo dogodi, onda će se dogoditi i ovo, pa ono, sve dok ne završim sama i umrem”. To je bitka koja ne prestaje, kaže Carrie, 37-godišnjakinja.
2. Nisam lijena.
Bolujem od ADHD-a i ponekad je ljudima teško objasniti kako nisam lijena. Vrlo me lako smesti i s jednog posla se prebacim na drugi. Želim završiti zadatak A, ali se nešto dogodi i krenem se baviti zadatkom B. Odjednom, zadatak A je napravljen do pola, a to nije zato što sam lijena ili ne želi to učiniti, nego jednostavno ne mogu. Ne znam objasniti zašto, ističe 38- godišnjakinja Shannon.
3. Moram se dosta truditi kako bih “normalno” funkcionirala.
Bolujem od poremećaja nedostatka koncentracije nakon terapije kemoterapijom. Osjećam se raspršeno i uvijek se pitam što sam zaboravila. Ponekad sve trebam početi ispočetka. Zbog toga ljudi misle da ih ne slušam, da mislim kako su nebitni ili da se uopće ne trudim sve držati pod kontrolom. Voljela bih kada bi ljudi bolje razumjeli situaciju i pokušali prihvatiti to se jednostavno ne mogu uvijek 100 posto koncentrirati na njih, objašnjava Heather, 30.
4. Nisam nasilna.
Ljudi me se ponekad plaše kada kažem da bolujem od bipolarnoga poremećaja. Boje se kako bih mogla napraviti nešto neobično ili opasno. Nažalost brojni ljudi se susreću s onima koji pate od mentalnih bolesti kada je situacija već uznapredovala ili se ne liječi pravilnom terapijom pa tada vide samo loše strane uzrokovane takvom vrstom bolesti. Kada se oboljeli liječe kako treba onda se ponašamo jednako kao i oni zdravi, napominje 25-godišnja Melissa
5. Ja isto ne znam što možete očekivati od mene.
Sve je počelo s anskioznošću, opsesivno kompulzivnim poremećajem i depresijom nakon nekoliko neuspjelih trudnoća. Rečeno mi je da je to samo posljedica koja će nestati, ali borim se s time već dvije godine. Imam dobre i loše dane, a najgore je što ni sama ne znam kako ću se probuditi ujutro. Ne uživam u tome kada je to grozan dan te se istresam na mužu ili djeci, a oni se tada naljute na mene jer im zaista nije lako razumjeti što se događa. Osjećam se kao boca gaziranoga soka koja, kada ju jače protresete eksplodira. Samoj sebi kažem kako moram izdržati taj dan te će već nekada doći i onaj dobar, tužno opisuje Lia 26.
6. Ne želim da moja bolest bude tajna
Kada sam prvi put postala depresivna i anksiozna osjećala sam se usamljeno. Sjećam se kako sam to podijelila prijateljici te mi je ona šapnula kako isto boluje od depresije, ali njen muž ne želi da itko zna. Tada sam si obećala kako ću svima otvoreno govoriti o svojem stanju jer nikad ne znate kada će vam biti potrebna pomoć, a i nitko se ne bio smio osjećati usamljeno, kaže 42- godišnja Joy
7. Nemoj reći da znaš kako se osjećam.
Patim od teške anksioznosti. Nije važno koliko je moja briga ponekad bespotrebna i nerazumna, meni se čini velika i satima si moram objašnjavati kako je to nešto nevažno i da će proći. Ako ne patite od anksioznosti nemojte govoriti da me razumijete i da znate kako je to. Ovo je moja bolna realnost, ističe Amanda 40.
8. PTSP nakon ratišta je gori nego možete zamisliti.
Patim od PTSP-a, a vojni psiholozi ustanovili su kako je uznapredovali stupanj. Izvana djelujem dobro i snažno, a unutar sebe se osjećam kao olupina. I nakon šest godina loše spavam, imam noćne more, strašnu paranoju i lako me uznemire svakodnevne sitnice. Najgore je kada razmišljam o prijateljima koji su počinili samoubojstvo zbog PTSP-a jer znam zašto su to napravili. Moja nada je moja obitelj i bez njih bi davno bila izgubljena, napisala je P.F., 26.
Ovo su bolesti i patnje kojima se bore i oboljeli u Hrvatskoj. Ta situacija se ne razlikuje previše od situacije u SAD-u. Zato pokušajte razgovarati sa svojim prijateljima i bližnjima koji boluju od ove vrste bolesti kako bi znali da nisu sami.
Simptomi i uzroci spontanoga pobačaja
Foto: Shutterstock
M.S,
