Ponekad je u životu izuzetno važno stvari zvati pravim imenom.
Iako su u nekim aspektima ljudskog funkcioniranja kategorizacije i oznake suvišne i mogu imati više štete nego koristi, u nekim drugim sferama one mogu dovesti do velikih uvida. Čini se da takav efekt posebice vrijedi za ružne životne događaje. Kao ljudska bića često zaziremo od velikih, a negativno obojanih riječi.
Jeste li sigurni da ste neke stvari zaboravili? “Zaborav” može biti psihička obrana
Tako primjerice i dalje postoji gorući problem u školama gdje se vršnjačko zlostavljanje među djecom opisuje od strane roditelja, a nerijetko i stručnjaka izjavama poput: „Ah, to su dječja posla“, „Malo su se porječkali“ ili „Oni to znaju riješiti među sobom“. I čudi li onda što se ne poduzimaju nužne mjere, ako ponašanje koje ugrožava psihički i fizički integritet djeteta nazivamo međusobnim “poslom” između žrtve i zlostavljača?
Isto vrijedi za nasilje u obitelji kad ga se opisuje kao “bračne razmirice” koje se rješavaju u četiri zida. Međutim, stvar je toliko ozbiljna da svako zlostavljanje u interpersonalnim odnosima zapravo prije svega predstavlja kršenje ljudskih prava. Osim što kao društvo imamo tendenciju umanjivati probleme u našoj okolini jer nam je tako naprosto lakše u istoj toj okolini egzistirati, često to radimo i sami sebi. Često se trudimo kroz neke stvari jednostavno prohodati, bez da zastanemo i pitamo se kako se zaista osjećamo i treba li nam tuđa pomoć. Jedna od takvih stvari su traumatski životni događaji, u koje svakako možemo svrstati i vršnjačko nasilje i nasilje u obitelji.
Ovisnosti, obiteljsko nasilje, etnički sukobi: Ima li duhovnost neke veze s tim?
Alarm koji zvoni bez prestanka
Nekoć se traumatski stres povezivao prvenstveno uz iskustva koja direktno ugrožavaju fizičku sigurnost osobe kao što su rat, prirodne katastrofe ili nesreće. Takvi su događaji najčešće bili kategorizirani kao potencijalni okidači razvoja posttraumatskog stresnog poremećaja. No psihologija i medicina danas znaju da je trauma mnogo šira i kompleksnija pojava. Zamislite situaciju u kojoj ste se žestoko posvađali s partnerom. Imate osjećaj da govorite dva različita jezika, da vas druga strana omalovažava i ne čuje vaše potrebe.
Nostalgija – pogled u prošlost, ali i prozor u budućnost
Ovakav je događaj nesumnjivo za svakoga tko je emocionalno angažiran u svojoj vezi iznimno stresan. Ali je li i traumatičan? Pod pretpostavkom da ste ipak uspjeli izgladiti stvar, kasnije ćete se vjerojatno u razgovorima sjećati te monumentalne svađe i ona će postati sastavni dio vaše osobne povijesti i povijesti vašeg odnosa. Preživjet ćete ju, izaći ćete iz nje i život će već idući dan ili dva krenuti dalje.
U toj ste se svađi u nekom trenutku mogli osjetiti vrlo osobno ugroženima, no ta je ugroženost brzo nestala i opet ste uspostavili osjećaj sigurnosti. S druge strane, traumatski stres je odgovor na situaciju u kojoj su osjećaji ugroženosti i nemogućnosti da se obranimo prolongirani, a mi ne pronalazimo način povratka u sigurnu zonu u kojoj je naš tjelesni i psihološki integritet sačuvan i zaštićen.
Koji faktori dovode do nasilja u partnerskim vezama?
U takvoj situaciji odgovor na stresnu situaciju kojeg se popularno naziva “bijeg ili borba” ostaje kontinuirano “upaljen”, čak i kad je prijetnja daleko iza nas. Možemo to zamisliti kao alarm koji se ne gasi, iako je ovdje riječ o drugačijem alarmu kojeg u danom trenutku često ne čujemo, a ne čuje ga ni naša okolina.
Nakon nekog vremena, a najčešće kad se naša objektivna stvarnost vratila u normalu, posljedice prekovremenog rada ovog sustava uzbune dolaze na naplatu u vidu tjelesnih, psihičkih i emocionalnih problema.
Kako sanirati štetu?
Razvoj poteškoća sa spavanjem, anksioznost, depresija, otuđivanje od bliskih ljudi, pojava povišenog krvnog tlaka ili šećera u krvi mogu biti samo neki od tih problema. Nažalost, mnogi ljudi nisu ni svjesni ili ne razumiju da su doživjeli traumatski stres.
Tako trauma ostaje skriveni uzrok prethodno opisanih problema, a osoba se fokusira na saniranje štete. Ako se vratimo na primjer partnerske svađe, za razliku od uobičajenog stresora, onaj traumatski osobu mijenja do srži njezinih osnovnih vjerovanja o drugim ljudima, životnoj filozofiji i samome sebi.
Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada: Vjerujete li u ovu staru izreku?
Kako bi racionalizirala traumu, razloge za ono što se dogodilo osoba može pronalaziti u sebi ili svojim grijesima iz prošlosti. Ovakvo razmišljanje samo dodatno pojačava depresivne simptome. Bez prepoznavanja i procesuiranja traumatskog iskustva, neposredna šteta se zapravo ne može adekvatno sanirati. I kao društvo i kao pojedinci teško prepoznajmo, priznajemo i reagiramo na svoju i tuđu traumu, jer takva iskustva iskaču iz sheme pravednog svijeta u kojem se loše stvari događaju drugima. Istina je pak da se loše stvari događaju svima i istraživanja potvrđuju da većina ljudi tijekom životnog vremena doživi bar jedno traumatsko iskustvo.
Neki ljudi će zbog toga razviti psihološke poteškoće, a neki ne, no nijedan od ta dva ishoda ne govori o snazi nečijeg karaktera, hrabrosti ili slabosti. S druge strane, nazvati stvar pravim imenom i postupiti u skladu s tim svakako jest hrabro, ali i oslobađajuće iskustvo.
Da bi postigli životnu mudrost trebaju nam teška životna iskustva
Foto: Shutterstock
