Samo tri posto našeg vremena provedeno u tjelovježbi dovoljno je kako bismo osjetili brojne blagodati za zdravlje. Unatoč tome, nedostatak vremena glavni je izgovor za neaktivnost. Zašto je tjelovježba posebno važna kod osoba oboljelih od dijabetesa tip II, kako izgleda prosječan trening i smiju li baš svi vježbati?
Više od 240 milijuna ljudi u svijetu boluje od šećerne bolesti, a procjenjuje se kako će se tijekom sljedećih 20-ak godina taj broj povećati na 380 milijuna. Podaci ukazuju da čak 40% ljudi i ne zna da su bolesni. Svjetska dijabetološka federacija (IDF) stoga govori o epidemiji šećerne bolesti.
Oko 20 % hrvatskih građana ima problem s debljinom i u tome prednjače muškarci
Spriječite razvoj bolesti
Kao jedan od uzroka navodi drastičan pad tjelesne aktivnosti i povećanje pretilosti te preporučuje minimalno 30 minuta tjelesne aktivnosti dnevno kako bi se spriječio razvoj bolesti i/ili ublažili njezini simptomi i posljedice. Ovi podaci bili su dovoljan motiv doc. dr. sc. Maji Cigrovski Berković, dr. med. iz KBC-a Sestre milosrdnice, i prof. dr. sc. Lani Ružić, dr. med., s Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da napišu knjigu ”Šećerna bolest i tjelesno vježbanje: od A pa skoro do Ž”, koja je nedavno objavljena u izdanju nakladničke kuće Znanje.
Knjiga je koncipirana na način da se nakon uvodnog dijela vezanog općenito uz šećernu bolest i njezine tipove posebna pažnja poklonila određivanju intenziteta, trajanja i frekvencije tjelesnog vježbanja, te su se posebno obradile specifičnosti aerobnog vježbanja i treninga jakosti. Naglasak je u posebnim poglavljima stavljen i na procjenu zdravstvenog rizika prije početka vježbanja te na sigurnost provođenja aktivnosti vezanih uz izbjegavanje hipoglikemijskih stanja koje mogu biti jedna od težih nuspojava vježbanja.
U posebnim poglavljima prikazano je i planiranje tjelesne aktivnosti, kao i uvođenje dodatnih ugljikohidrata i/ili sniženje doza inzulina prije, za vrijeme ili nakon vježbanja. Kroz priručnik se provlače i primjeri bolesnika s postupkom i preporukama, a smatram da su i vrlo korisna poglavlja koja se bave posebnim problemima tjelesne aktivnosti na hladnoći ili na vrućini, kao i tjelesnog vježbanja uz inzulinsku pumpu ili u trudnoći. Na kraju knjige se nalaze jednostavniji odgovori na najčešće postavljana pitanja, a svako poglavlje knjige završava s koncentriranim ponavljanjem najvažnijih saznanja iz tog poglavlja tj. s podnaslovom – važno, pojašnjava autorica prof. dr. sc. Lani Ružić.
Već se odavno zna kako je tjelesna aktivnost jedan od načina liječenja šećerne bolesti. Neki idu toliko daleko da tvrde kako su lijekovi za regulaciju dijabetesa tipa II nepotrebni kod osoba koje se pravilno hrane i vježbaju. Prof. Ružić se, kako kaže, nikada ne bi usudila reći nešto tako, tj. generalizirati za sve koji boluju od šećerne bolesti, no smatra da je tjelesno vježbanje iznimno važno u sprječavanju nastanka šećerne bolesti tip II, kao i bolesti koje su uz dijabetes često pridružene (primjerice, povišene vrijednosti tlaka ili masnoća u krvi).
Mršavi ljudi su zdraviji, a pretili skloniji obolijevanju? Netočno, a liječnica objašnjava zašto
“Kod šećerne bolesti tip II, a posebno kod predijabetesa (stanja kada su vrijednosti šećera u krvi natašte ili nakon obroka više od onih kod zdravih osoba, ali još uvijek ne toliko da se postavi dijagnoza dijabetesa) tjelovježba je jednako važno kao i prehrana i medikamentozna terapija. Upravo zato i sva stručna društva, koja svoje preporuke zasnivaju na dokazima, temelje liječenje šećerne bolesti, uz medikamentoznu terapiju, na lifestyle intervencijama. Uz pomoć tjelesnog vježbanja lijekovi za snižavanje razine šećera u krvi mogu biti potentniji, a ponekad se njihova doza može i smanjiti, odnosno može se odgoditi potreba za intenziviranjem terapije. Još jednom napominjem da se to sve odnosi više na oboljele od šećerne bolesti tip II (kojih je preko 90% u broju ukupno oboljelih), a za oboljele od šećerne bolesti tipa 1 smatram da preporuka koju ste spomenuli može biti vrlo opasna. Naime i osobno sam poznavala osobu koja je u svojim tridesetima odlučila prestati uzimati lijekove i “istrčati“ svoj dijabetes, što je nažalost završilo tragično”, kaže prof. Ružić.
Reguliranje šećera u krvi
Uloga tjelesne aktivnosti dvojaka je: osim što pomaže u održavanju tjelesne težine, ona poboljšava i regulaciju šećera u krvi olakšavanjem ulaska glukoze u stanice za vrijeme aktivnosti kao i povećanim trošenjem glukoze za aktivnost i dobivanje energije.
“Kod šećerne bolesti tip II poboljšava se i osjetljivost ciljnih tkiva na inzulin, a to u konačnici dovodi do bolje regulacije bolesti. Za ulazak glukoze u stanice potreban je nosač na membrani stanice koji se aktivira hormonom inzulinom. Vrlo malo glukoze može ući u stanice mimo tog mehanizma, a poticaj za takav inzulin neovisni transport glukoze u stanice je upravo mišićni rad tj. mišićna kontrakcija. Osim dobrobiti vezanih uz samu šećernu bolest ne smiju se zaboraviti i dobrobiti tjelesnog vježbanja na ostale sustave organizma kao što je srčanožilni sustav gdje će se prilagodbama na tjelesno vježbanje povećati srčanodišna izdržljivost (tj. njen pokazatelj maksimalni primitak kisika) što se stavlja u direktnu vezu sa smanjenjem rizika nastanka bolesti srca i krvnih žila, posebno infarkta miokarda i moždanog udara. Vježbe jakosti i snage će naravno biti od važnosti i za koštanu masu i usporavanje smanjivanja gustoće kosti i osteoporoze, a posebno se treba uvijek prisjetiti i pozitivnog učinka tjelesnog vježbanja na psihičko ali i socijalno zdravlje osobe”, kaže ova stručnjakinja napominjući kako su u knjizi posebno obrađena poglavlja vezana uz specifične populacije, tj. teme vezane uz tjelesno vježbanje i šećernu bolest u djece i adolescenata, trudnica, kao i za oboljelih koji koriste inzulinsku pumpu.
Prevenirajte oštećenje bubrega i prehranom! Izdvajamo 10 najboljih namirnica
“Intenzitet aktivnosti se uglavnom prati putem frekvencije srca čija maksimalna vrijednost najviše ovisi o dobi osobe. Tako su u knjizi objašnjeni načini praćenja intenziteta na više načina koji u sebi uključuju upravo dob ispitanika, a za trening jakosti su dane i preporuke za starije. Znači prema uputama svako za sebe određuje potrebni intenzitet. Moram napomenuti da se knjiga ne bavi vrhunskim sportom u šećernoj bolesti jer je za trening onih jako spremnih potrebno primijeniti drugačije preporuke, tj. sportaši kao i oni rekreativci koji su u nekim sustavima natjecanja moraju primijeniti sustave treninga kao i zdrava populacija što za sobom povlači neke rizike i zahtijeva užu suradnju s liječnikom, često može dovesti i do jakog porasta glukoze u krvi zbog lučenja stres hormona, ali i obratno, do jakog pada i kasnije većih šansi za odgođene, posebno noćne hipoglikemije. Također nismo zaboravili i one koji, možda neopravdano, misle da su previše stari ili previše slabe tjelesne spremnosti za vježbanje”, kaže prof. Ružić i zaključuje:
“Iako sam ja od onih koji smatraju da gotovo svi mogu provoditi neku vrstu aktivnosti, makar i najmanju u sjedećem položaju ipak ovdje trebam staviti naglasak na riječi “gotovo svi“. Naime, u poglavlju “Apsolutne i relativne kontraindikacije za vježbanje osoba sa šećernom bolesti” navedeno je da postoje stanja u kojima treba paziti na odabir vrste i intenziteta tjelesne aktivnosti. Ovisno o pridruženim komorbiditetima, neke vrste vježbi kao i određeni intenziteti nisu preporučljivi, a to se posebno odnosi na mikrovaskularne komplikacije poput retinopatije, nefropatije ili pak neregulirane hipertenzije i sl. za koje su navedene posebne mjere opreza i specifične preporuke. Što se tiče apsolutnih kontraindikacija one se uglavnom odnose na akutne infektivne bolesti s npr. povišenom temperaturom, stanja nereguliranog prekomjernog rada štitnjače i sl. ali to nije bila tema knjige jer to vrijedi i za osobe koje ne boluju od šećerne bolesti.”
Kako izgleda prosječan trening?
Općenite preporuke odnose se na uključivanje tri komponente vježbanja, onu aerobnu (npr. vožnje bicikla, trčanja ili hodanja ovisno o spremnosti i sl.) te onu vezanu uz jakost mišića te treću vezanu uz savitljivost jer su izdržljivost, jakost i savitljivost dobri pokazatelji šansi za duži život neovisan o pomoći drugih.
“Osoba koja će hodati ili trčati (za one spremnije) preporučenim intenzitetom 30 minuta svaki drugi dan, te uz to tri puta tjedno provesti 6-8 vježbi snage u 2 do 3 serije te se nakon toga istegnuti 10-ak minuta sve navedeno može provesti i besplatno kod kuće iako, barem u početku, iskreno preporučujem organizirani oblik vježbanja pod stručnim nadzorom kineziologa. Organiziranih programa ima i jeftinijih i skupljih, a za neke skupine također i besplatnih. Kada bi se osoba pridržavala svih preporuka iz priručnika, u najboljoj mogućoj mjeri bi od 168 sati koliko ima tjedan, trebala izdvojiti oko 5 sati tjedno na vježbanje, što je oko 3% našeg vremena. S druge strane, ako osoba odluči vježbati u najmanjoj mogućoj mjeri koja bi još značajno doprinijela zdravstvenom stanju, to bi bilo i manje, tj. negdje oko 3 sata tjedno ili 1,8% svoga tjednog vremena. Namjerno izražavam potrebno vrijeme vježbanja u postocima jer mi se nekako čini da se pronađe vrijeme za sve drugo osim za vježbanje, a za nevježbanje se lakše pronađu razlozi/opravdanja”, kaže autorica knjige ”Šećerna bolest i tjelesno vježbanje: od A pa skoro do Ž”.
Poremećaj rada endokrinih žlijezdi nosi i povećani rizik od srčanih bolesti
D. Petrov/magazin Ordinacija.hr
Foto: Shutterstock
