Kako to da nam je stalno traženje pogrešaka i osuđivanje onih koji su ih napravili postalo praktički dio kulture? I još važnije, kako je zamijeniti kulturom davanja podrške.
“Osuditi je lako. Puno je teže razumjeti. Razumijevanje zahtijeva suosjećanje, strpljenje i spremnost vjerovati da dobri ljudi ponekad biraju krive metode. Osuđivanjem se razdvajamo, a razumijevanjem rastemo!“ – citat je koji me potaknuo na razmišljanje.
Vrijedite koliko radite – prekovremeno! Zašto je ova izjava opasna?
Shvatila sam da u njemu ima puno istine, odnosno da većini nas preko usta puno lakše prelaze kritike i osude nego lijepe riječi kojima pokazujemo razumijevanje kako prema drugima tako i prema sebi. S druge strane, svi mi volimo biti shvaćeni i poštovani nego da smo na stalnoj meti kritičara. Kako smo se onda doveli do toga da nam je stalno traženje pogrešaka i osuđivanje onih koji su ih napravili praktički dio kulture? Još važnije, kako je zamijeniti kulturom davanja podrške i razumijevanja za druge i sebe? Zašto osude tako lako prelaze preko naših usta?
Svatko od nas je jedinstvena osoba sa svojim znanjima, iskustvima, emocijama, očekivanjima, razmišljanjima i drugim posebnostima, što nas sve čini onakvim kakvi jesmo. Upravo zato se na prvu čini vrlo logičnim da svatko od nas vidi svijet iz svoje perspekti. Ipak, čini mi se da rijetko zapravo razumijemo što to znači. Drugim riječima, na razini teorije najčešće prihvaćamo činjenicu da je svaki čovjek individua za sebe, da ljude, stvari i situacije doživljava na sebi svojstven način i stvara svoju sliku svijeta koja se u većoj ili manjoj mjeri razlikuje od slika svijeta drugih ljudi.
S druge strane, u situaciji kad netko govori ili radi nešto što je izvan naše percepcije svijeta, nerijetko se čudimo kako je to uopće moguće. Budući da često vjerujemo da je naša slika svijeta jedina ispravna, tada obično pokušavamo uvjeriti osobu da prihvati naše viđenje, a one koje ne uspijemo uvjeriti, osuđujemo jer vjerujemo da misle i pogrešno rade stvari. Slična situacija događa se i s nama samima. U svojoj slici svijeta često stvaramo visoka i nerealna očekivanja od sebe, pa ako ih ne ispunimo, skloni smo se osuđivati jer nismo dovoljno dobri.
Zamka zvana – još samo da… U priči o “Krugu 99” svi se mogu prepoznati
Što je bit razumijevanja?
Takav tretman sebe i drugih rezultira nepotrebnim konfliktima, povrijeđenim osjećajima, prekinutim odnosima i niskim samopouzdanjem, što narušava kvalitetu i zadovoljstvo životom. Nameće se pitanje možemo li to i kako promijeniti, da bismo svoj i život ljudi u našoj okolini učinili ljepšim i kvalitetnijim? Možemo, i to razumijevanjem! Ali ne onim deklarativnim, o kojem samo govorimo, nego pravim, istinskim razumijevanjem koje pokazujemo u svakodnevnom ponašanju.
Razumijevanjem koje znači “čujem te, shvaćam da je tvoja slika svijeta drugačija od moje, da radiš stvari drugačije od mene, i to je sasvim u redu, jer svi imamo pravo vidjeti i raditi stvari na svoj način“. Bit razumijevanja je znati da je svaki čovjek poseban i da način na koji on vidi svijet nije ni bolji ni lošiji, odnosno ni više ni manje ispravan od onoga kako taj isti svijet vidi neka druga osoba. Jer tko je u konačnici taj koji može reći što je ispravno? Tko ima pravo odrediti što je bolje ili lošije?
Suštinski, kad promatramo svijet, na neki način smo svi i u krivu i u pravu u tome kakvim ga vidimo, i to je sasvim u redu. Upravo zato je važno nastojati razumjeti i druge i sebe, posebice u onim trenucima u kojima nas situacija izaziva da izađemo iz zone udobnosti te odlučiti prihvatiti umjesto osuditi.
U tri koraka do boljih odnosa
Prvi korak prema razumijevanju je stalna svijest da postoji onoliko slika svijeta koliko postoji ljudi i prihvaćanje činjenice da je svaka od njih rezultat njihovih dosadašnjih životnih iskustava. Ako s nekom osobom nismo povezani zajedničkim ciljevima, onda je ta svijest sasvim dovoljna da joj pružimo podršku u svemu što misli i radi, a osjeća da je to dobro za nju, neovisno o tome kakva je naša slika svijeta.
Ako, pak, s tom osobom trebamo živjeti ili surađivati, onda je prvi sljedeći korak s pozitivnim stavom upustiti se u istraživanje njezine slike svijeta – tog, za nas nepoznatog teritorija, odnosno kroz razgovor nastojati razumjeti što ju je dovelo da je izgradi na takav način. Tada joj možemo objasniti našu sliku svijeta i krenuti u dogovor oko one zajedničke, koja će nam pomoći da uspješno živimo i radimo.
Pritom trebamo prihvatiti da će sigurno dolaziti do obostranih grešaka, jer su one sastavni dio života i ne treba ih osuđivati, nego razumjeti da smo u danom trenutku napravili najbolje što smo mogli i znali. Tada se opet možemo dogovoriti kako zajedno dalje, odnosno stalno usklađivati naše slike svijeta na tom zajedničkom putu do cilja. Takvim razumijevanjem potičemo pozitivne emocije, razvijamo samopouzdanje i produbljujemo odnose.
Na kraju je važno naglasiti najljepši dio izgradnje međusobnog razumijevanja, a to je da nam daje priliku da, gledajući druge s istinskim zanimanjem i poštovanjem, uvidimo nešto novo i korisno i za sebe, odnosno proširimo vlastite vidike i otvorimo si nove mogućnosti. Drugim riječima, jedino razumijevanjem drugih i sami rastemo i sve bolje razumijemo sebe.
Mahnitost, melankolija, nostalgija… Ovih 7 emocija danas više ne postoji!
Piše: Nikolina Vukojević, Ramiro
