Anksioznost se definira kao osjećaj nelagode, napetosti, zabrinutosti, velikog stresa, panike, straha te iracionalnog lošeg predosjećaja. Jedna je od najčešćih razloga za traženje stručne pomoći psihijatra ili psihologa
Anksioznost nije isto što i strah, iako se često miješaju. Strah je emocija koja se razvije kad osoba procijeni neku opasnost, dok je anksioznost uglavnom iracionalna ili je reakcija na događaj u budućnosti. Može se manifestirati i fizičkim simptoma poput znojenja, drhtanja, vrtoglavice i ubrzanog rada srca.
Znakovi tjeskobe mogu se javiti i kod djece, a dječji psiholozi uozoravaju na neke od najčešćih znakova upozorenja:
Upoznajte okidače svoje ljutnje – zapitajte se zbog kojih situacija planete
- Fizičke tegobe: bolovi u trbuhu, leptirići, glavobolje.
- Izbjegavanje aktivnosti, škole, druženja
- Konstantno postavljanje pitanja i pojašnjenja na istu temu.
- Učestaliji i ozbiljniji izljevi bijesa i razdražljivost.
- Problemi s uspavljivanjem, spavanjem ili rano buđenje.
- Nemir ili poteškoće s koncentracijom.
Istraživanja pokazuju da je prosječna dob javljanja anksioznosti 11 godina, no, mnogi vjeruju da se anksioznost kod djece nedovoljno dijagnosticira i ne prepoznaje.
Kako pomoći djetetu?
Prema istraživanjima Američkog psihološkog društva roditelji su uglavnom nesvjesni dječje anksioznosti. Ponekad umanjuju dječje osjećaje, uvjeravajući dijete da “nema razloga za brigu”. To samo umanjuje djetetovu sigurnost da ima potporu roditelja te daje poruku da njegovi osjećaji nisu dovoljno ozbiljni ili stvarni. No, postoje stvari koje roditelj može učiniti kako bi pomogao djetetu nositi se s anksioznošću, stoji na stranicama Centra za nestalu i zlostavljanu djecu.
1. Saslušajte dijete
Ne umanjujte njegov osjećaj straha i ne odvlačite mu odmah pažnju drugom aktivnošću. Dajte mu do znanja da vidite da je uplašeno, uznemireno ili zabrinuto.
2. Potičite emocionalnu pismenost
Učite djecu o anksioznosti na način prikladan njihovoj dobi. Naučite ih da se ona očituje u tjelesnim znakovima – poput znojenja, drhtanja – i razmišljanju – „što ako…?“ Recite im da je to normalno i da ponekad ima prednost jer možemo razmisliti kako se pripremiti i suočiti s nekom stresnom situacijom poput testa iz matematike u vidu planiranja vježbanja zadataka.
3. Ograničite izlaganje djece lošim vijestima
Djeca ne moraju gledati vijesri o ratovima i svim katastrofama iz svih krajeva svijeta. S vremenom će razviti kognitivni kapacitet za rukovanje takvim informacijama, ali neprestano ponavljanje povećava osjećaj prijetnje.
4. Stvaranje zdravih odnosa
Anksioznost nastaje kad se djeca ne osjećaju sigurno. Odnosi s bližnjima – s roditeljima, s drugim članovima obitelji, s vršnjacima, s učiteljima – pomažu u nošenju s tjeskobom.
5. Igra i tjelesna aktivnost
Fizička napetost koju stvara tjeskoba često se može ublažiti igrom i tjelovježbom. Osiguravanje redovitih prilika za takve aktivnosti daje im važne alate za regulaciju vlastitih emocija i upravljanje mentalnim zdravljem.
6. Učenje tehnika opuštanja
Disanje se može koristiti za smirivanje u stresnim situacijama. Preusmjeravanjem pažnje na disanje i svjesnim abdominalnim disanjem opuštamo tijelo i šaljemo preokupiranom mozgu da opasnost nije prisutna. Učite djecu dubokom disanju koje smiruje reakcije u tijelu.
7. Suočavanje
Pomozite svojoj djeci da se suoče s nelagodom tjeskobe kako bi znali da ih to neće uništiti, umjesto da im dopustite da izbjegnu situacije koje izazivaju brigu.
8. Zadržite vlastite brige za sebe
Nemojte se svađati pred djecom ili ih opterećivati problemima odraslih koji se njih jednostavno ne tiču.
N. M.
