Izgledaju dramatično i zastrašujuće, no ovi napadaji nisu uzrokovani poremećajem u električnoj aktivnosti mozga. Riječ je o psihogenim neepileptičnim napadajima, stanju koje je tjelesni odgovor na duboki psihološki stres i traumu.
Epizode nekontroliranog tresenja i prividnog gubitka svijesti koje je gotovo nemoguće razlikovati od epileptičnog napadaja, a ipak to nisu. Riječ je o funkcionalnim ili disocijativnim napadajima (PNES), stanju koje se u prosjeku čak sedam godina pogrešno dijagnosticira kao epilepsija. Ključna razlika je u uzroku: dok epilepsiju pokreću abnormalni električni izboji u mozgu, PNES je fizička manifestacija psihološkog stresa. Važno je naglasiti da pacijenti ne glume. Njihovi napadaji su stvarni i izvan svjesne kontrole, predstavljajući složeni fizički odgovor živčanog sustava na potisnutu traumu ili tjeskobu.
Tijekom napadaja oči čvrsto zatvorene
Iako je za dijagnozu neophodan video-EEG, postoje ključni znakovi koji mogu ukazati na psihogeni uzrok. Jedan od najpouzdanijih su oči: više od 90 posto pacijenata s PNES-om tijekom napadaja drži oči čvrsto zatvorenima, dok su kod epilepsije najčešće otvorene. Trajanje je također bitno; PNES epizode često traju dulje od dvije minute, dok su epileptični napadaji obično kraći. Motorički obrasci se razlikuju: kod PNES-a su česti asinkroni pokreti udova, brzi pokreti glavom s jedne na drugu stranu i naglašeni pokreti zdjelicom. Plakanje, jecanje ili izgovaranje riječi tijekom epizode također su karakteristični za PNES.
PNES epizode često traju dulje od dvije minute, dok su epileptični napadaji obično kraći. Motorički obrasci se razlikuju: kod PNES-a su česti asinkroni pokreti udova, brzi pokreti glavom s jedne na drugu stranu i naglašeni pokreti zdjelicom.
Razlike su uočljive i neposredno nakon napadaja. Oporavak od PNES epizode često je iznenađujuće brz. Osoba se može gotovo odmah vratiti u svjesno stanje, bez zbunjenosti ili iscrpljenosti, te se čak sjećati događaja. To je u oštroj suprotnosti s postiktalnom fazom nakon pravog napadaja, koju karakteriziraju dezorijentiranost i umor. Disanje je još jedan pokazatelj: nakon PNES-a je često brzo i plitko, dok nakon epileptičnog napadaja slijedi duboko i glasno disanje. Teške ozljede poput ugriza jezika ili inkontinencija, iako moguće, znatno su rjeđe.
Disanje je još jedan pokazatelj: nakon PNES-a je često brzo i plitko, dok nakon epileptičnog napadaja slijedi duboko i glasno disanje.
Zbog svih preklapanja, zlatni standard za dijagnozu je produljeno video-EEG motrenje. Ovaj postupak istovremeno snima videozapis pacijentovog ponašanja i električnu aktivnost mozga. Ako se tijekom snimljenog napadaja na EEG-u ne zabilježe abnormalni izboji, to snažno upućuje na PNES. Ispravna dijagnoza je presudna jer antiepileptički lijekovi ne pomažu, a mogu i pogoršati stanje. Odgađanje dijagnoze dovodi do nepotrebnih medicinskih postupaka i hospitalizacija.
Tijelo koje govori
Stručnjaci PNES opisuju kao biopsihosocijalni fenomen. Često je povezan s poviješću traumatičnih iskustava, poput fizičkog ili emocionalnog zlostavljanja, ali i s kroničnom boli te općenito poteškoćama u prepoznavanju i izražavanju emocija. To je način na koji tijelo komunicira neizrecivu psihološku bol, pretvarajući je u dramatičan, ali nenamjeran fizički simptom. ( Ordinacija.hr )
