Kada igranje počne narušavati san, školu i odnose, vrijeme je za pomoć. Dr. Bradley Zicherman, klinički profesor psihijatrije i bihevioralnih znanosti na Stanfordu objašnjava kako prepoznati problem.
Još jedna utakmica, još jedna razina, još nekoliko minuta s prijateljima na mreži. Kada je riječ o videoigrama, granica između zabave i ponašanja koje počinje preuzimati svakodnevicu može biti teško uočljiva. Problem postaje jasniji kada tinejdžer zbog igranja ne spava dovoljno, zanemaruje školu i sve rjeđe provodi vrijeme s obitelji ili prijateljima uživo.
Iz perspektive mozga, razvoj ovisnosti o videoigrama nije toliko različit od razvoja ovisnosti o kockanju, društvenim mrežama, alkoholu ili drogama. Sve one na vrlo sličan način djeluju na naše dopaminske putove, objašnjava dr. Bradley Zicherman, klinički izvanredni profesor psihijatrije i bihevioralnih znanosti na Stanford Medicine.
Dopamin je neurotransmiter uključen u moždani sustav nagrađivanja, koji sudjeluje u osjećaju ugode tijekom važnih aktivnosti, poput jedenja i stvaranja društvenih i ljubavnih veza. Ovisnost preuzima te mehanizme, a adolescentski mozak posebno je osjetljiv. Istodobno, suvremene videoigre sve uspješnije zadržavaju pozornost i pružaju ponavljajuće poticaje tom sustavu.
Zicherman vodi Youth Recovery Clinic pri Stanford Medicine Children’s Healthu, gdje njegov tim liječi mlade od 14 do 25 godina zbog različitih ovisničkih ponašanja, uključujući ovisnost o videoigrama. Za obitelji izdvaja pet važnih stvari koje trebaju znati.
Zašto videoigre sve snažnije privlače tinejdžere?
Videoigre današnjih tinejdžera znatno se razlikuju od onih uz koje su odrastali njihovi roditelji. Jednostavnu grafiku i skromne zvučne efekte zamijenili su razrađeni virtualni svjetovi, složene priče koje se protežu kroz brojne razine te mogućnost stalne interakcije s drugim igračima.
Takvo iskustvo mladima je teže napustiti. Zicherman i njegov tim smatraju da upravo sve veća privlačnost i sposobnost igara da zaokupe korisnika pridonose porastu problema s ovisnošću.
Ulogu je mogla imati i pandemija COVID-19. Zatvaranja su prekinula brojne izvannastavne aktivnosti i druge načine provođenja slobodnog vremena, dok su roditelji u tim okolnostima nerijetko bili manje skloni ograničavanju vremena pred ekranima.
Kada je 2019. osnovao kliniku, Zicherman je očekivao da će većina pacijenata dolaziti zbog problema s uporabom sredstava ovisnosti. Danas otprilike trećina dolazi zbog zabrinutosti povezane s ovisnošću o ekranima, uključujući moguće probleme s videoigrama i društvenim mrežama. Taj podatak opisuje pacijente njegove klinike, a ne učestalost ovisnosti među svim mladima.
Kako prepoznati znakove ovisnosti o videoigrama?
Među kriterijima za poremećaj igranja internetskih igara nalaze se zaokupljenost igranjem, simptomi sustezanja kada igranje nije dostupno te neuspješni pokušaji smanjivanja ili prestanka.
Taj poremećaj 2013. uvršten je kao privremena dijagnostička kategorija koja zahtijeva daljnja istraživanja. Opisano je devet kriterija, a dijagnostički prag uključuje prisutnost najmanje pet tijekom jedne godine.
Za prepoznavanje potrebe za pomoći Zicherman posebno naglašava posljedice koje igranje ostavlja na svakodnevni život. Narušava li obiteljske odnose, druženje, školske obveze ili san? Zanemaruje li mlada osoba zbog njega redovito druge odgovornosti?
Izostajanje iz škole, loše ocjene, preskakanje obiteljskih obroka radi igranja ili odbijanje dogovora da spavaća soba bude bez elektroničkih uređaja mogu upozoravati na problem. Važno je promatrati širu sliku i način na koji ponašanje utječe na funkcioniranje tinejdžera.
Adolescencija je i razdoblje razvoja društvenih vještina. Zato treba obratiti pozornost na to zamjenjuju li susreti u virtualnom svijetu gotovo sva druženja uživo.
Ako tinejdžer s vršnjacima prvenstveno komunicira preko slušalica za igranje ili chata, to je problematično i naviku je teško prekinuti, kaže Zicherman.
Staviti slušalice jednostavnije je nego organizirati susret s prijateljima, ali takav obrazac može voditi izolaciji. Prema njegovim upozorenjima, izolacija povećava rizik od depresije, a mlade može učiniti ranjivima i na iskorištavajuće odnose s odraslim osobama koje upoznaju tijekom online igranja.
Zašto tinejdžeri često ne priznaju problem?
Roditelji primjećuju neprospavane noći i zanemarene obveze, dok tinejdžer tvrdi da je sve pod kontrolom. Takvo neslaganje Zicherman često susreće u svojoj praksi.
Neki mladi koji prekomjerno koriste društvene mreže sami priznaju da na njima provode previše vremena. Kod videoigara, kaže, pacijenti češće smatraju da problem uopće ne postoji. Njihove procjene vremena provedenog u igranju mogu se izrazito razlikovati od roditeljskih.
Gotovo svi dolasci u njegovu kliniku zbog tog problema potaknuti su roditeljskom zabrinutošću. Zicherman opisuje i pacijente koji su igrali do tri ili četiri sata ujutro, zbog čega sljedećeg dana nisu mogli otići u školu ili normalno funkcionirati.
Prvi korak prema promjeni jest izgradnja povjerenja. Cilj je postići da članovi obitelji prepoznaju problem i zajedno dogovore zdraviji način korištenja digitalnih sadržaja.
Kada tinejdžer prihvati promjene i obiteljska ograničenja igranja, Zicherman u praksi primjećuje poboljšanja raspoloženja, tjeskobe, sna i općeg funkcioniranja.
Kako roditelji, škola i stručnjaci mogu pomoći?
Smanjivanje ili prestanak problematičnog igranja postupan je proces. Obitelji mogu početi razgovorom s pedijatrom, koji može pomoći u izradi obiteljskog plana korištenja medija i uputiti mladu osobu stručnjaku za mentalno zdravlje.
Zicherman zagovara postavljanje zdravih granica već od ranog djetinjstva, i to za vrijeme provedeno pred ekranima i za sadržaje koje djeca koriste. Smatra da takav pristup može smanjiti vjerojatnost kasnijeg razvoja ovisničkih ponašanja.
U pomoć se mogu uključiti i nastavnici te drugi školski djelatnici. Zicherman navodi primjere učenika koji igraju tijekom nastave na prijenosnim računalima namijenjenima školskom radu. Ako škola zna da dijete teško kontrolira uporabu tehnologije, može pomoći prilagođenim pravilima.
Stručnjaci za mentalno zdravlje mogu pružiti podršku i zbog simptoma depresije ili tjeskobe koji prate problem, uz savjetovanje usmjereno na samo ovisničko ponašanje.
U Stanfordovoj klinici koriste motivacijski intervju, pristup kojim mladu osobu potiču da sama prepozna potrebu za promjenom i osmisli vlastite strategije. Važan je razgovor bez sukobljavanja, u kojem tinejdžer može osjetiti da je stručnjak na njegovoj strani. Za uspostavljanje takvog povjerenja ponekad su potrebni mjeseci.
Kako smanjivanje igranja može poboljšati san i raspoloženje?
Nakon uspostavljanja povjerenja slijedi zajednički plan mlade osobe, obitelji i stručnjaka. Tinejdžera se potiče da predloži kako će smanjiti igranje ili, kada je potrebno, potpuno prestati.
Zicherman navodi da takve promjene često prate poboljšanja mentalnog zdravlja. Iako nekim pacijentima propisuje lijekove za depresiju, tjeskobu ili nesanicu, kod problema s videoigrama obično najprije nastoji pomoći u smanjivanju igranja.
Tada se, prema njegovu kliničkom iskustvu, poboljšavaju raspoloženje, san i svakodnevno funkcioniranje. Mladi imaju više vremena za tjelesnu aktivnost i pozitivne susrete uživo, što može pridonijeti ublažavanju depresivnih i anksioznih simptoma.
Za roditelje je zato ključno pratiti što igranje potiskuje iz života njihova djeteta. Kada zbog njega nestaju san, školske obveze i odnosi, stručna podrška i zajednički dogovor mogu biti početak promjene.
