Nisam baš luda za vježbanjem. No, kako je moj prirođeno spori metabolizam s godinama ubacio u ler, a sva je prilika da bi mogao završiti i u rikvercu, zaključila sam da je vrijeme za drastične mjere.
Gdje postoji djevojka ili žena s namjerom udaje, postoje i određene želje, pače zahtjevi koje bi potencijalni mladoženja u idealnim uvjetima trebao ispuniti. Podrazumijeva se tako da bi dotični trebao biti zgodan, pametan i ambiciozan (iako, budimo realne, to nikako nije jedini model u kojem se ljudski mužjaci proizvode). One koje ne pate od skromnosti očekivat će da odabranik uz to bude i duhovit, zabavan, velikodušan te u potpunosti posvećen željama i potrebama svoje nježnije polovice. Pa, iako je oko nekih karakteristika moguće (najčešće i potrebno) postići kompromise, jedan je imperativ stoljećima nepromjenljiv: muškarac mora biti uspješan! Samo takav mogao je nekoć osigurati egzistenciju svojoj obitelji, a danas samome sebi poštovanje u očima svoje podjednako sposobne družice.
Prije nego su glavna fora postali poduzetnici raznih profila najboljim se ulovom kroz cijeli niz generacija smatrao liječnik. Rijetko koja majka nije svojoj kćeri poželjela nekog dr. Kildairea, Douga Rossa ili Mc Dreamyja, makar to značilo i svjesno zažmiriti na njegovu pomalo “nestalnu prirodu”. Postoji teorija po kojoj su jednako neodoljivi veterinari, naročito oni koji se bave kućnim ljubimcima (navodno je teško odoljeti čovjeku koji s jednakim entuzijazmom tješi vas i vašu dragocjenu životinjicu). Ipak, u Hrvatskoj bi, s obzirom na stanje u zdravstvu i pripadajuće reforme, primat najpoželjnijeg modela u bijeloj kuti uskoro mogao preuzeti lokalni mesar – u vrijeme svjetske depresije čini se korisnije imati kvalitetan odrezak na stolu nego frustriranog doktora s velikom odgovornošću i mizernom plaćom za tim istim stolom.
No, kako je krizama suđena prolaznost, a ljudskoj vrsti pobolijevanje, liječnici će uvijek biti perspektivna profesija, bez obzira na brojna odricanja koja taj posao podrazumijeva. Za početak, prije nego se razviju u vlasnike prestižnih diploma koji su na užas svojih supruga prečesto na raznim “kongresima” ili “dežurni” s nekom bujnom sestrom sa susjednog odjela, provest će godine i godine na fakultetu. Svjesni da su kao budući doktori ljepšemu spolu zanimljivi već u samom procesu nastajanja, pobrinut će se da odmah u startu znate s kim imate posla. Pa dok će vam netko drugi vjerojatno neuvijeno komplimentirati stražnjicu, guzu, pozadinu, možda čak i dupence, student medicine upucavat će se rečenicom: “Mala, imaš božanstvene gluteuse!”
S obzirom na genetski uvjetovanu zaobljenost u spomenutom području koju slične sklonosti nekih ultrapoznatih leđnih završetaka nisu uspjele učiniti ništa prihvatljivijom, poetska je pravda, čini se, da sam svoje obline odlučila staviti pod kontrolu baš u Gluteusu maximusu.
Da se odmah razumijemo – nisam baš luda za vježbanjem. Volim hodati, plivati i rolati, oduševljena sam pilatesom, ali prije ovog iskustva nikad nisam prolila ni kap znoja u teretani. Uvijek mi se činilo da sam u stanju u rekordnom roku nabiti muskulaturu koja mi na ženskom tijelu ne izgleda nimalo privlačno i tog sam se izgovora za lijenost držala kao pijan plota. No, kako je moj prirođeno spori metabolizam s godinama ubacio u ler, a sva je prilika da bi uskoro mogao završiti i u rikvercu, zaključila sam da je vrijeme za drastične mjere. Svaka revolucija podrazumijeva žrtve. Nadam se samo da će se u ovom slučaju brojati u kilogramima i centimetrima.
Ime joj je Mirela, svi ju zovu Mimi, a ja, onako za sebe, Tracy (po Madonninoj privatnoj trenerici Tracy Anderson… nazovimo to dodatnom motivacijom). Zgodna je, simpatična i jako mlada. Bile smo “na Vi” dok me prvi put nije izmučila toliko da sam jedva stajala. Onda smo na moje inzistiranje prešle “na ti” jer sam imala potrebu vratiti joj milo za drago. A iako možda nemam puno principa u životu, stvarno ne mogu istući nekoga kome persiram. No, bez panike, jaka sam samo na jeziku – naravno da je nisam ni taknula! Ono malo preostale snage mudro sam upotrijebila za tuširanje, odijevanje i preventivno gutanje 2 Andola…
Dio mog straha od prostora sa spravama, utezima i ogledalima potječe od dosta ozbiljnih problema s kralježnicom koji prilično ograničavaju izbor sportova koje mogu prakticirati. Ne smijem, recimo, raditi nagle trzaje (zbog čega sam teniski reket dala u dobre ruke i odustala od želje da naučim boksati) ili pretjerano skakutati (pa-pa trčanju koje ionako nikad nisam voljela, ali na žalost i aerobiku). I dok bi nekoga to obeshrabrilo ili bar zabrinulo, ekipa u Gluteusu poslala me na kinesis (posjeduje ga i gore spomenuta gospođa koju je opsesija vježbanjem koštala braka… ja se bar toga ne moram bojati). Kinesis izgleda kao smeđi zid iz kojeg na 4 mjesta izlaze krakovi sa sajlama koje razvlačim prema napucima, pokušavajući pri tom djelovati sposobno i elegantno (još uvijek s prilično dvojbenim uspjehom). Zapravo je riječ o genijalnoj spravi koja unapređuje koordinaciju, snagu, balans, fleksibilnost, izdržljivost i pravilno držanje. Cilj treninga nisu ponavljanja (iako mene mojih 25 uništi), već vrijeme provedeno u pokretu. Naravno, nije zanemarivo ni to što tijekom vježbanja sagorijeva 30% kalorija više nego na tradicionalnoj opremi.
Nakon drugog treninga mama me pitala kako mi se sviđa. “Da sam mislila kako je to za mene, valjda bih se do ovih godina i sama sjetila otići na fitness,” frknula sam. No, iskreno, sad mi već u danima pauze nedostaje. Pa sve nešto mislim: ne pušim, ne pijem, ne drogiram se. Ali, i baka je tek sa 50 otkrila cigarete. Je li moguće da sam ja na pragu 40-ih pronašla svoju ovisnost?!
