Moj bezbolni porođaj nije niti izdaleka bio bezbolan, bio je to osjećaj kao da imate tempiranu bombu u trbuhu koja ne može eksplodirati, a toliko rado bi to željela! Bol je bila značajna, no moja kontrola i svijest bili su također veliki.
Uvježbano tijelo, poznavanje disanja, razumijevanje djetetovog puta kroz porođajni kanal, usredotočenost na bezglasnost (jer vikanje i pogrešno disanje oduzimaju bebi snagu) te povjerenje u ekipu i supruga učinili su da se naš prvi sin rodi brzo, tiho, lako i uspješno! 4420 g, velik gotovo kao dvomjesečna beba, već je za tri-četri dana bio s nama na sunčanju, ležao na trbuščiću i dizao glavicu! Rijetko je plakao, veselio se ljudima i životu, znatiželjan, sretan i dobrog apetita.
Premudra sestra s pedijatrije poučila me i ja sam joj povjerovala: „Kad dođeš kući, beba će plakati, a tvoji dragi će ti reći da ti sigurno mlijeko nije dovoljno jako, da ga nema dovoljno, da dijete treba dohranjivati… Nikom ne vjeruj, pouzdaj se u prirodu, zdrava si i dijete će ti dobro napredovati. Osim toga, normalno je da dijete ponekad plače!“ Sestra Helga je zaista bila u pravu.
