U Neobičnoj priči o Benjaminu Buttonu postoji krasna rečenica: Naš život određuju prilike, čak i one koje propustimo…
Traženje uzora i obrazaca ponašanja, otvoreno obožavanje ili prikriveno divljenje nekim uspješnim ljudima, formiranje stavova i životnih vrijednosti – sastavni su to dijelovi svakog odrastanja u zapadnoj civilizaciji. Kako nikad nisam bila pretjerano idolopoklonički nastrojena (ako izuzmemo činjenicu da sam morala imati frizuru kao Annie Lennox), najbolji svjedok moje adolescencije mala je knjižica u koju sam godinama upisivala motivacijske rečenice iz književnih djela, mudre misli i one koje su se tada činile takvima (vremenska distanca može biti dosta okrutna). Pa iako je znam ponekad prelistati i naići na zaboravljene bisere, neke su mi izreke ostale u svakodnevnoj upotrebi. Dijelom sam ih upamtila po duhovitosti (Charlie Chaplin: Snobovi su ljudi koji u siru vole samo rupe. A i njih samo ponekad.), dijelom pak po praktičnosti kojoj bi se domislio svatko s imalo zdravog razuma, ali im slavni potpis ipak dodaje izvjesni šarm (Audrey Hepburn: Kosa, nokti i cipele uvijek moraju biti sjajni.)
Negdje u toj paleti nalazi se i savjet kako nikada ne treba raditi javno ono što ne radite savršeno. Na stranu to što bi se prema tom načelu život uglavnom odvijao iza zatvorenih vrata – u nekoj svojoj modifikaciji ja sam se tog pravila nastojala pridržavati. A onda me Nikolina iz Magme pozvala na Monopoly.
Budući da se fiktivno kupovanje posjeda već dugo ubraja među najpopularnije društvene igre, ne znam kako se dogodilo da baš nikada do sada nisam imala priliku trgovati ulicama, kućama i hotelima. Štoviše, kad sam krenula razmišljati o tome, zaključila sam kako bih to svakako trebala deklarirati kao frustraciju iz djetinjstva. Jer da sam na vrijeme stekla iskustvo posjedovanja dvodimenzionalnih nekretnina, možda bih danas imala vlasnički list bar jedne prave! Svaka škuža nađe muža… No, vratimo se mi Monopolyju. Za istim stolom nad pločom s općepoznatim hrvatskim kotama (od Trga bana Jelačića preko riječkog Korza do Kalelarge) našlo se troje ljudi s iskustvom: Ida Prester, Davor Gobac i Jacques Houdek. Pa sam sjela i ja (žaba, potkivanje – znate već kako to ide…). Kad sam, protivno dugogodišnjem uvjerenju, pristala pred drugima demonstrirati nešto o čemu pojma nemam, pomirila sam se s time da ću se malo crvenjeti dok mi šef parade Drele objasni bar osnovna pravila. Ne znam je li on to obavio osobito nježno ili mi je koža s vremenom ipak zadebljala, no neugodnjak je bio skroz simboličan. Izabrala sam neki retro autić za svoju figuricu i hrabro krenula. U početku sam se živcirala zbog svake kune koju sam morala dati protivničkim igračima, a onda me krenulo pa sam Gopcu uzela sve što je imao! Čak mi je ostao dužan par tisuća kuna, ali kako je on ipak suprug i otac, sažalila sam se i sve mu to oprostila. Fiktivno je lako biti velikodušan.
Zahvaljujući ovom iskustvu pravilo o javnom činjenju stvari kojima nisi vješt sad ozbiljno preispitujem. Jer, ako postoji početnička sreća, zašto je ne iskoristiti baš u takvoj prigodi?
U Neobičnoj priči o Benjaminu Buttonu (filmu koji je meni neopisivo dosadan, ali tko mi je kriv što ne padam u trans zbog Brada Pitta) postoji krasna rečenica: “Naš život određuju prilike, čak i one koje propustimo.” I doista, ne znam nikoga tko se više grize zbog stvari koje je učinio krivo nego zbog onih koje nije ni pokušao napraviti. U toj Carpe Diem maniri ja sam s velikim užitkom vozila automobilske utrke, naučila roniti s bocama i skočila s padobranom. Nisam ogledni primjer odvažnosti ni zagovornica ekstremnih iskustava pod svaku cijenu (bungee jumping me, bojim se, nikad neće vidjeti). Ali, u vremenima svakodnevne borbe za preživljavanje (puko egzistencijalno, poslovno ili možda emotivno) čak i mala doza adrenalina iz nekog novog iskustva može biti dovoljna za jednu sasvim novu perspektivu.
