Igram Play Station kad god se ukaže prilika. Zapravo, i kad sam sjela ovo napisati, ekipa me zvala. Dvojila sam – popustiti napasti ili propustiti priliku za zabavu? I zaključila – j…š ženu koja se ne da nagovoriti!
Čašu meda još nitko ne popi dok je čašom žuči ne zagorči. Nije stari Njegoš baš najpopularniji pjesnik u zadnje vrijeme, ali uporno mi se vrzmao po glavi dok smo se Irina i ja uglavnom protivno svojoj volji vraćale s prekooceanskog putovanja. Dva su tjedna proletjela u trenu i, taman kad smo se u potpunosti navikle na život u nekom potpuno drukčijem ritmu, došlo je vrijeme da lijeganje u 4 ujutro zamijenim ustajanjem u istom terminu. Kad bi ljudima koji počnu piti ili pušiti zaprijetili da će se od nove ovisnosti morati liječiti prije nego im ista stigne postati iskonski užitak, zdravlje čovječanstva možda bi doživjelo neku omanju renesansu. Malo smo se mrštile, malo više verbalizirale nezadovoljstvo (ipak živimo od pričanja…) i relativno se uspješno borile protiv ozbiljnijeg prosuzivanja. No, s tako “dobrim” raspoloženjem očito smo postale savršeni dokazni materijal za teoriju po kojoj loše misli privlače niz istih takvih događaja. Pa kao da onaj stih nije bio dovoljan, u misiji proganjanja moje malenkosti uskoro mu se pridružila i mudra narodna “Nevolja nikad ne dolazi sama.”
Sjećate li se kako sam se mučila procijeniti koliko mi stvari stane u prtljagu bez probijanja dopuštene granice od 23 kg? Sad znam točno – pola mog najdražeg kofera mora ostati prazno! Stigle smo na check-in svaka sa po dvije torbe veličine prosječnog hladnjaka i nešto ručne prtljage. Na kotačićima se sve kretalo tako lako, ali vaga je bila objektivna i neumoljiva: pretjerale smo. Štoviše, jedan je kofer bio teži od 32 kg (granica težine koju avionska kompanija uopće želi ukrcati), pa smo se nasred aerodroma bavile prepakiravanjem ne bismo li izborile pravo platiti 450 dolara overweighta po komadu i dobiti naljepnicu “odvratno teško” koja sigurno pomaže da ljudi koji rade na utovaru stvari u zrakoplov dok im sijeva u križima bace na vlasnika neki sitni urok. Time bih recimo mogla objasniti najgoru postavu osoblja koje se bavi putnicima u mojoj letačkoj povijesti. Sva sreća da sam ih na vrijeme prozrela pa sam uz malu kemijsku pomoć spavala sve do Londona. Zahvaljujući istoj bila sam možda i mrvicu manje živčana kad sam ustanovila da je pri iskrcavanju netko zabunom uzeo moju ručnu prtljagu – bar do trenutka dok nisam shvatila kako za pomoć moram zamoliti onu maloprije spomenutu posadu. Heathrow je tzv. tihi aerodrom, što znači da se nikakve obavijesti ne daju preko razglasa. Zato sam za gospodičnom koja mi je cca 10 puta spomenula kako sam joj dužna jer mi radi uslugu (prefina je ovo novina da bih tu izjavu komentirala kako zaslužuje) jurišala do kontrole putovnica. Tamo su, naime, uspjeli zaustaviti sestru Kathleen Connolly koja je mom laptopu i još nekim sitnicama skoro omogućila let do Nairobija. Diskutabilne dimenzije Irininog kovčežića bile su potom uvertira u probleme s pokazivačem pregrijavanja motora (zbog čega smo skoro 2 sata sjedili u avionu čekajući da kvar bude otklonjen), njezin gubitak putovnice (nakon pola sata prekapanja po stvarima nađena je u avionu) i fatalno osakaćivanje jednog od mojih “teškaša” (došao je nagnječen i bez 2 kotača). Ali, imajući u vidu da smo u New Yorku svjedočile ateriranju aviona u rijeku Hudson – sretno smo stigle.
Nekoliko šokantnih dana prilagodbe u kojima nisam uspijevala dokučiti muči li me više vremenska razlika koja se iskazuje u satima ili ona u stupnjevima začas je prošlo – bar se meni u trajnom stanju polusvijesti tako činilo. I umjesto da vikend provedem nekreativno, ali korisno – spavajući, u subotu sam se pridružila radijskoj ekipi na team buildingu u Đurđevcu. Razlika između nekadašnjih sindikalnih izleta i ove zapadnjačke izmišljotine u našem je slučaju svedena na minimum – radili smo tek toliko da opravdamo vrijeme utrošeno na uživanje. Poslije ručka organizirali smo potragu za legendarnom lokacijom s koje su navodno škrti Podravci krajnje rasipnički gađali Turke organski uzgojenom piletinom. Ispostavilo se da nam do tvrđave treba 5 minuta, pa smo nakon obilaska koji je trajao još točno toliko (budući su nam muzej zatvorili ispred nosa) nastavili lutati bez određenog cilja. Grad je lijepo uređen, ali možda bi opsežne šetačke pothvate trebalo odgoditi dok se priroda ne zaogrne zelenilom – pod blijedim zrakama zimskog sunca čak su i poslovično urnebesni vrtni patuljci djelovali depresivno. No, sve se promijenilo kad smo se vratili u hotel.
Moji prijatelji davno su iznijeli teoriju po kojoj imam muški mozak (znači li to, između ostalog, da većinu budnog vremena razmišljam o seksu, podatak je koji bih ipak rado zadržala za sebe). U ovoj je priči bitnije to što nisam uobičajeno netrpeljiva prema nekim tipičnim oblicima zabave jačeg spola, konkretno Play Stationu. Jednom sam službeno odraslom primjerku svojedobno čak nabavljala najnovije igrice, a on bi me onda zvao usred noći jer se našao pred nepremostivom preprekom i zbog čopora bijesnih pasa umirao od straha!? Ja sama bezuspješno sam pokušavala igrati nogomet i voziti formulu, sve dok prošlog vikenda nisam otkrila kako imam predispozicije biti Guitar Hero iako o sviranju prave gitare nemam pojma! Početnički uspjesi prilično su me ponijeli, tako da sam zaboravila čak i kako mi je inače mrsko kad me dečki doživljavaju kao jednu od njih. Sad igram kad god se ukaže prilika.
Zapravo, i kad sam sjela ovo napisati, ekipa me zvala. Dvojila sam – popustiti napasti ili propustiti priliku za zabavu? S onim mozgom i nisam mogla zaključiti drugo nego – j…š ženu koja se ne da nagovoriti!
