Gledajući unatrag više se i ne sjećam kada sam počela intenzivnije razmišljati o samom porodu.
Trudnoću sam izvrsno
podnosila, izuzev nešto žgaravice normalno sam radila, priuštila si godišnji na
Kreti i odgađala nabavu stvari za bebu do samoga kraja.
U trećem me tromjesečju
već lagano počela hvatati panika kako ću ja to sve prebroditi. Pročitala sam
sve što mi je na tu temu došlo pod ruku, a prijavila sam se sa suprugom i na
najduži tečaj za trudnice koji sam uspjela naći.
Tek sad vidim da mi ništa
nije bilo jasno jer sam uvidjela da su iskustva poroda, naročito u našim
bolnicama, vrlo različita i da je praktično sve moguće. Preostalo mi je samo
nadati se da ta odvratna bol mora imati nekog svog smisla.
Hrabro sam odlučila
pokušati sa što prirodnijim porodom uz mogućnost da, ako bolovi ipak postanu
nepodnošljivi, zatražim epiduralnu. Kada sam iznenada u 28. tjednu trudnoće u
velikim bolovima (čitaj: prijevremenim trudovima) i urinarnom infekcijom
završila u bolnici kao hitni slučaj, slika koju sam stvorila u glavi u trenutku
je nestala. Da bi sve bilo ljepše, cijelu noć ležala sam u rađaonici na, kako
danas volim reći, svojoj generalnoj probi, onako psihički nespremna priključena
na CTG i s trudovima te sam gledala i slušala rodilje kako se jedna za drugom
vrpolje u krevetima, stenju, odlaze u boks, viču i zapomažu u sav glas. U šoku
nisam oka sklopila. Tek mi je tada postalo jasno što me čeka i nije mi
izgledalo lijepo.
Ipak, situacija se sada
promijenila i umjesto straha od poroda preplavio me strah za bebu i njezino
zdravlje. Porod je, po mogućnosti onaj
pravovremeni, postao sporedna stvar, nešto što ću dočekati s olakšanjem. Uslijedilo
je liječenje antibioticima, mirovanje i mnogo, mnogo brusnice.
