Tada me, baš u bolnici, uhvatila velika želja za mandarinama pa sam tijekom posjeta i kumu i muža molila da mi donesu mandarine, ali oni nisu dobro shvatili koliko mi je to važno pa su donosili banane i jabuke.
Ja sam onda trgovala s ostalim
pacijenticama na odjelu neurologije – dvije banane za jednu mandarinu. Bila bih
dala kraljevstvo za mandarinu.
I kad su me konačno otpustili,
krenula sam pješice (polako) od Sv. Duha prema Črnomercu gdje sam bila
podstanar, ušla u trgovinu i kupila tri kilograma mandarina! Bila bih kupila i
više da sam smjela nositi. Donijela sam to blago kući, odložila na stol, oprala
ruke i sjela jesti.
U tom ključnom trenutku
oglasi se zvono na vratima. Nenajavljeno (jer telefona nisam ni imala) stiže mi
u goste prijateljica s dvoje male djece. “Ohoho, krasno, sjedni, ‘oćeš
kavicu!?” očajna pitam, stavljam džezvu i krajičkom oka gledam kako mali
monstrumi jedu moje mandarine. Tu količinu sebičnosti prema prehrambenim
proizvodima nisam nikad osjetila ni prije ni poslije u životu.
Bila sam posve
dekoncentrirana u razgovoru. Jedino što mi je privlačilo pozornost, bile su te
mandarine na stolu koje su nestajale pred navalom nezvanih termita. To dvoje
djece danas su odrasli ljudi i nedavno sam im u smijehu ispričala ovu epizodu
moje trudne sebičnosti. Nisam sigurna jesu li moju pripovijest dobro razumjeli,
ali bitno je da jačmenac dobili nisu.
