Daniela Trbović i ja u posljednje smo vrijeme u prilici učestalo si javno komplimentirati. No, uz to što obje oduvijek i zauvijek potpuno predano volimo muškarce, stvar je pala na “brazilki”.
Može
cijeli civilizirani svijet biti u krizi, stezati remenje i stenjati pod teretom
recesije, prosinac će uvijek, prije svega, biti mjesec darivanja. Za one manje
sretne vrijeme je to nade da će se netko od imućnijih u sezonskoj potrazi za
bar kojim percem iz krila anđela sjetiti upravo njih. Za sve prorjeđeniju
srednju klasu doba je to zaduživanja u gotovini i karticama kako bi ispunili
poneku vlastitu i što više želja bližnjih i dragih. Oni kojima se stanje računa
piše s povećom količinom nula vjerojatno se rukama i nogama brane od navale
samozvanih bliskih prijatelja.
Ja
se pak uglavnom pitam zašto negdje tijekom godine nisam napravila zalihu
darova. Naime, osim što se užasavam blagdanske gužve po shopping centrima koja
često balansira na rubu incidenta oko posljednjeg raspoloživog šala ili
toaletne vode, trošenje pod pritiskom jednostavno je pogubno za moju maštu. Dok
sam inače prepuna dobrih ideja kako iznenaditi nekoga i bez posebnog traženja
redovito uočim sitnicu koja je kao stvorena baš za one koje volim, kad kupnja
postane zadatak koji se mora ispuniti, ja se oduzmem. Onda postanem ljuta na
sebe jer mi je darivanje doista jedno od najvećih veselja, ali kako sam sve
vrijedno i zanimljivo razdijelila za razna “majmunova” u proteklih 11
mjeseci, sad mi je isto odjednom najveća noćna mora.
U trenucima očaja naglo me obuzme oduševljenje poklon bonovima koji muku
biranja knjige, CD-a ili kozmetičke sitnice elegantno prebace na darivanog.
Jasno, iz moje je nadobudne perspektive strastvenog darivatelja takav potez
poprilično jadan i ziheraški, među bliskim prijateljima gotovo uvredljiv. No
ipak, sve dok je praktično i brzo, nastojim ne razmišljati previše kako te
omotnice pod borom moraju izgledati tužno. Ionako ću se nekad iskupiti – bez
posebnog povoda.
I
dok većina vas ima vremena smisliti sezonske darove do Božića, u mom slučaju
prosinačka poklon-drama počinje rođendanom najbolje prijateljice Jadranke.
Budući da dotična taj status uživa više od desetljeća, logično je da sam joj
sve što voli, a u platežnoj mi je moći – već darovala. Da bi stvar bila gora,
ovaj je rođendan sasvim poseban jer je vjerojatno posljednji koji slavimo
zajedno (rekla bih na žalost, ali kako zamjeriti ženi što želi živjeti s
vlastitim mužem, makar i na drugom kraju svijeta?). No, sklona sam misliti kako
će od materijalnog poklona sigurno dragocjenije biti vrijeme tijekom kojeg ćemo
se družiti na prigodno posebnom mjestu – u Parizu.
U
Gradu svjetlosti nisam bila još od 1998. (ako se ne računa nekoliko sati u
transferu na aerodromu Charles de Gaulle, upamćenih prije svega po štrajku
tehničkog osoblja i posljedičnom… ma bit ću fina – mirisu) i doista se
veselim vidjeti ga u blagdanskom ruhu. Vremenska prognoza nije baš obećavajuća
(kiša, kiša i opet kiša), ali sigurno ne može pokvariti lavinu asocijacija:
Louvre, Chanel, Dior, Eiffelov toranj, Trijumfalna vrata, bateau mouche na
Seni, pommes frittes, francuska salata, pariško plava, francuska kapa,
francuski poljubac, francuski ljubavnik, Posljednji tango u Parizu… No,
dobro, ne pretjerujmo – uz sav postojeći optimizam sigurna sam da ću ovaj put
maslac mazati eventualno samo na neki fini francuski kruščić! Ali, kad je već
misao krenula u tom smjeru…
Moja
bi se iskustva s tzv. filmovima za odrasle najbolje mogla opisati kao skromna
do solidna. Ne bih se, naime, mogla nazvati znalcem jer su mi neki podžanrovi
solidno degutantni i kao takvi doista negledljivi. S druge pak strane, mislim
da sam sasvim dovoljno vidjela kako bih mogla uprijeti prstom u jedan
zanimljivi fenomen. Kada je glavnom (i jedinom) radnjom zabavljeno troje ili
više glumaca, uvijek se sve vrti oko žena: žene s muškarcima, žene sa ženama,
ali nikad, ama baš nikad – muškarac s muškarcem!
Govorim, naravno, o djelima namijenjenima heteroseksualnoj populaciji u kojoj,
očito, prizor u kojem dvojica (što nadarenih – što obdarenih) mladića
razmjenjuju nježnosti nije uzbudljiv nikome. E sad, zašto frajere napaljuje
gledati žene koje se ljube (i naravno, ne samo to) te kako to ne doživljavaju
nimalo lezbijskim – stvarno ne znam. Osim ako, naravno, ne misle da će njihovo
konačno sudjelovanje ipak biti svojevrsni preodgoj… Bilo kako bilo, ostaje
činjenica da je intimnost s dva komada još uvijek ultimativna muška fantazija.
Što
nas konačno dovodi do toga zašto sam se uopće uplela u ovu priču… Moja draga
prijateljica Daniela Trbović i ja u posljednje smo vrijeme bile u prilici
učestalo si (naravno, potpuno argumentirano) javno komplimentirati. Otišlo je
to tako daleko da, zaključila je ona, ne bi bilo nimalo čudno da netko iz
sekcije “Željni senzacija” zaključi kako je naše prijateljstvo prešlo
granice intimnosti!
Možda je poneki muškarac čak imao viziju vitke crnke i putene plavuše u “klinču”
(njima nemojte pokazati ovaj tekst jer mašta je mašta, a ženska taština vječno
gladna). No, iako bi taj odnos sigurno imao svojih prednosti (eto, primjerice,
za promjenu pametne osobe za razgovor – i prije i poslije seksa), iako obje
iznimno poštujemo žene i znamo biti otrovne u komentarima o suprotnom spolu –
ipak ništa od toga. Uz to što i jedna i druga oduvijek i zauvijek potpuno
predano volimo muškarce, stvar je u konačnici pala na “brazilki”.
Kada se nedavno uz razgovor o sambi spontano razotkrilo da ove zime
kozmetičarke s depilacijom nisu otišle tako daleko, postalo je jasno kako naš
odnos limitira činjenica da nijedna od nas nema – dlaku na jeziku.
