Ponekad mi se čini da prečesto uđemo nesvjesno (ili svjesno) u kolotečinu života koja uglavnom ide pravocrtno. I sve to u našim glavama izgleda strogo definirano postizanjem određenog cilja, no očito ispunjenog obvezama koje nas blokiraju.
Blokiraju nas
u nekim odlukama koje bi nas sigurno učinile sretnijima i ispunjenijima, koje
bi nam osigurale skretanje sa glavnih tračnica na sporedne kolosijeke. I dok
nas nešto i netko ne potakne na tako nešto, dok se ne oslobodimo predrasuda i
strahova od novog, drugačijeg, ostat ćemo fiktivno zadovoljni s pokojim plodom
svoga rada koji baš poput pokojeg putnika ulazi u vlak i nastavlja dalje
pravocrtno bez skretanja sa svog smjera. No plodovi sazriju i otpadnu, putnici
putuju i izađu, a nama će bogatstvo i raznolikost života na sporednim
kolosijecima zauvijek ostati nepoznanica…
Imao sam stav odbijanja
prema ronjenju iz tri osnovna razloga: unazad par godina tijekom ljeta znam
dobiti vrlo neugodne upale uha uzrokovane brojnim minutama provedenim u moru (iako
je pravi uzrok istih vjerojatno vožnja motorom mokre glave. Drugi razlog je
količina nakupljenog umora kroz mnoge
poslovne projekte i jedna strašna želja za više vremena koje želim provesti
doma. A treći je ranije spomenuto pravocrtno kretanje i stav da uz sve
aktivnosti koje imam mi ne treba još nešto što će mi sada u mjesecima visoke
frekvencije radnih obveza uzeti minimum novih 40 sati mjesečno (toliko naime
traje edukacija 1 stupnja)…
Ipak, imam uz sebe osobu
u životu koja me, jednostavno poput skretničara, usmjeri na neke od brojnih
sporednih tračnica koje vrve bogatstvom novih doživljaja. I tako sam gotovo bez
pitanja skrenut na put koji me je, za početak, odveo 4 metra ispod površine
vode. Nađoh se na dnu bazena obučen u crno neoprensko odijelo, sa maskom,
dihalicom, perajama i 15 kg
teškom bocom sa kompriniranim zrakom. Prvi put u životu sam proveo 40 minuta u
jednom potpuno drugačijem okruženju, gdje je komunikacija svedena na nekoliko
znakova rukama, gdje sigurnost uvelike ovisi o tvom partneru “binomu”,
i gdje je jedini zvuk koji čuješ prouzrokovan vlastitim disanjem… I bilo je
divno, smireno, staloženo. Bez svakodnevnih problema, iritirajuće zvonjave
mobitela i nervoznih vozača po cestama. Iako se trening događa jako kasno, i u
krevet se ne uspije leći prije pola dva u jutro, naredno jutro je ljepše od
prethodnog.
I imam osjećaj da će svako naredno nakon novog iskustva ronjenja
biti još ljepše… A ronim tek po dnu ne baš čistog bazena u centru grada. Što li
ću tek doživjeti kada izronim sa prvih 20 metara jadranskog
plavetnila… Jedva čekam!
Hvala ti jube moja…
Orlando
