Stara je, i sto puta ponovljena istina da su sve sretne obitelji nalik jedna drugoj, dok je svaka nesretna obitelj nesretna na svoj način.
To je, naravno, rečenica kojom
Tolstoj započinje “Anu Karenjinu”, a meni je pala na um dok sam gledala “Nemreš
pobjeć` od nedjelje” Tene Štivičić. Jer i sve su sretne ljubavi iste. Baš kao i
većina nesretnih. I zato je pošteno literarno umijeće jednu takvu – ni sasvim
sretnu ni sasvim nesretnu ljubav – opisati u drami koja svima već dobro znane
situacije, od prvih pogleda i friške zaljubljenosti, pa sve do kraja ili novog
početka, i to bez patetike i potrošne općenitosti.
Ali takva vas priča na kazališnim
daskama tjera da se zamislite i nad sobom i nad ljudima koje gledate oko sebe.
I zato moje ovotjedno pitanje glasi:
jesmo li i ljubav sveli na samoposluživanje?
Sve češće mi se nameće ta pomisao,
jer kao da svi mi prelako odustajemo. Zagazimo u nešto, isprobamo i na prvu
naznaku poteškoća jednostavno vratimo na policu ljubavnog samoposluživanja.
I
tada, nakon tko zna koliko takvih pokušaja, utonemo u depresiju, jer nas nitko
ne voli, ne razumije, jer nikada nećemo pronaći muškarca (ili ženu, sasvim je
svejedno) svog života. A ja bih rekla da istinski nismo ni probali.
Jasno je da naš totalno šizofreni
način života ubire danak i kada je ljubav – i partnersvo – u pitanju. Imamo sve
manje vremena za sebe same i za ljude koje najviše volimo. Dođemo kući i šutimo
zbog suludog dana na poslu, ili još gore, dođemo doma i vičemo na nekog tko nas
tamo čeka samo zato jer smo dan proveli sa zločestim šefom i neurotičnim
kolegama koji zbog vlastitih frustracija ne vide prst pred nosom. I onda nam on
još prigovori zbog novih cipela!
No, je li to razlog da krenemo u
novu potragu, a staroj ljubavi mahnemo “pa-pa”? Kao da nas nakon prvih dana
vrućih zagrljaja to sve – u dlaku isti život i njegova iskušenja – ne čeka i s
tom novom osobom. Stoga se ja uvijek zalažem za opći otpor ljubavi iz
samoposluživanja, protiv navike po kojoj je tako lako nju ili njega vratiti na
policu među robne make koje nas više ne zanimaju.
Naravno, ne mislim da pod svaku
cijenu treba ostati u vezi koja se pretvorila u pakao, ali ponekad bi trebalo
malo stati i razmisliti – što radimo i što želimo.
Odgovori su katkad sasvim
jednostavni i na dohvat prve misli. Samo ne treba pokleknuti na prvoj nevolji.
Svjesna sam da ovakav stav zvuči
pomalo pokroviteljski u općim uvijetima
u kojima živimo, gdje se velika većina ljudi bori da sebi (i svojima) osigura
egzistencijalni minimum, ali kada mi netko prigovori na tu temu, ja uvijek
odgovaram kako su ljudi prije živjeli u puno većoj besparici, pritisnuti
ozbiljni životnim problemima, ali nisu odustajali tako lako. I kao primjer
navodi svog djeda i baku koji su stvarno preživjeli svašta: od rata (Drugog
svjetskog) u kojem on igrom slučaja nije zaglavio, preko jedinog djeteta (moje
mame) koje im je jedva ostalo živo, pa sve do života u kojem je stan od 33 metra kvadratna (za
njih troje) bio vrhunac životna luksuza i ispunjenje svih tajnih želja.
I nemojte mi reći da su živjeli
tako jer nisu znali za bolje. Ne, živjeli su tako jer su odluku da ostare
zajedno shvatili smrtno ozbiljno. I svaki dan se trudili oko nje.
