Sjećam se dobro jedne slike dnevnog boravka u stanu svojih roditelja prije nekih 30 godina. Zid ispunjen pregrštom medalja i pehara, plaketa i odličja.
Zlatna medalja, ogroman srebrni pehar, raznobojne vrpce na kojima su se nizala druga brončana, srebrna i zlatna odličja mog oca. Nije bio profi sportaš, ali je bio vrhunski kuglač i svake
godine je išao na nešto što se zvalo “Radničke sportske igre”. Mislim
da sam ja svaki put pred njegov odlazak bio uzbuđeniji od njega, i nestrpljivo
sam očekivao njegov povratak, informaciju kako je moj tata kuglao i koga je sve
pobijedio. Oblačio sam njegove t-shirt majice s velikim slovima OUR Đuro
Đaković (organizacija udruženog rada ĐĐ)…
Danas sa svojih 38 godina spremam se na
svoje, mislim već 11. ili 12. “Sportske susrete radnika poslovnih banaka RH”,
jer kao koordinator športske rekreacije u Zagrebačkoj banci odgovorno vodim
više od 100 zaposlenika ZABE u boj za sportska odličja. PBZ,Veneto, Erste,
VABA, Jadranska banka, HVB, HBOR, HNB… svi spremno kreću kroz par dana u Lošinj
na 37. sportske susrete bankara. Muškarci i žene u dobi od 25 do 65 godina u
borbi za postolje i sa željom da upravo njihova ekipa i njihova banka budu
najbolje. Nevjerojatna je ta silina energije kojom se pristupa svakom slobodnom
bacanju u košarci, svakom kaznenom udarcu u nogometu, svakom istrčanom koraku u
krosu, svakom ispaljenom metku iz zračnice ili zaveslaju u 20-metarskom bazenu.
U više od 15 muških i ženskih disciplina i sportova, kroz četiri dana
zajedničkog druženja nastupa oko 700 zaposlenika većine postojećih banaka u
Hrvatskoj. Delegati, suci i organizacijski odbor su sve temeljito pripremali u proteklih par mjeseci i
na taj način osigurali natjecateljima ostavljanje i zadnjeg atoma snage na
terenima okupanim suncem i ponekad i prevelikim temperaturama. Finale košarke
ili nogometa između recimo PBZ-a i ZABE ili ERSTE-a i I HBOR-a si pokušajte
zamisliti kao utakmicu od životne važnosti između Hajduka i Dinama. Kako na
terenu, tako i u navijačkom dijelu – ponekad si pomislim da je rivalstvo daleko
veće od spomenutog u profi sportu.
I mene kao osobu koja živi život da bi
promovirala zdravlje i sport, kretanje i tjelovježbu, sve to skupa neizmjerno
veseli, jer unatoč činjenici da se jako mali postotak ljudi u Hrvatskoj bavi
nekim oblikom sporta, shvatim da ima onih koji u njemu naprosto uživaju.
Uživaju do te mjere da su crveni kartoni i minute isključenja neizbježni dio
utakmica… Međutim, za razliku od onoga što se događa na i poslije utakmica u
profesionalnom sportu, ovdje pak kada sudac odsvira kraj postoje samo trenuci
iskrene radosti zbog pobjede ili tuge zbog izgubljenog susreta… A tuga se onda
brzi izliječi čašom vrhunskog vina …
I tada se sjetim svog starog koji je isto tako sigurno stotinu puta pobjedu ili
poraz zalio čašom zdravog piva i jasno mi je da je bio uvijek sretniji od mene
kada je doma donio samo broncu… Ali evo ga danas u 64 godini života, vitak i zdrav,
još uvijek dovoljno snažan da mi obori ruku ili me dobro namuči na utrci u
bazenu… Stoga se i ja sretan pakiram ovih dana, vjerujući da će mi tih par dana
vrhunskog sporta i zabave donijeti puno zdravlja kad ja dođem u njegove godine.
Hvala tata na usmjeravanju u životu
kroz sport…
Vaš
Orlando
