Nevjerojatno, kako se nekad čini nemogućim prenijeti vam osjećaje onog istinskog unutarnjeg zadovoljstva koje se pojavi u životu, s vremena na vrijeme, iznenada i sasvim neočekivano.
Osjećaje uzrokovane (ili bolje reći probuđene), stvarima koje ste u potpunosti
uklonili iz svojih života, a koji su nekad
bili vaš život. I u takvim trenutcima si postavim pitanje, što mi se to
dogodilo da sam putem svog životnog odrastanja, onako usput izgubio i ostavio
stvari koje sam obožavao (tu ne mislim na materijalne stvari). I što ili tko je
to ili taj koji nam je životna pravila posložio tako da htjeli – ne htjeli
moramo raditi duplo više od svojih stvarnih mogućnosti, čak do te granice da
smo zaboravili uživati u sebi…
U Lošinju sam, kao koordinator Zabašporta – sportskog
društva Zagrebačke banke na 37. sportskim susretima banaka i FINA-e RH.
Već sam vam iznio osnovnu ideju o svim
događanjima ovdje, a koji su, da vas podsjetim, bazirani na međusobnim
nadmetanjima u nekoliko sportova i sportskih vještina i disciplina. Na žalost,
prema pravilniku Društva, a s obzirom da nisam direktno zaposlen u ZABI, već
djelujem kao outsourcing, nemam pravo nastupati kao aktivni igrač nekog sporta.
To mi užasno teško pada, jer sam zaljubljenik u momčadske sportove, pun
energije i pozitivnog naboja koji bih volio iskoristiti na samom terenu (nekada
davno, prije više od 18 godina aktivno sam igrao košarku i ista je moja najveća
sportska ljubav i strast)…
Sasvim slučajno, neplanirano, s obzirom da je
ženska košarkaška ekipa ZABE na Igre došla nepotpuna i bez pravih igračica,
morao sam preuzeti ulogu njihovog trenera. Trenera, ili bolje rečeno osobe koja
pozna košarku i koja je 15 minuta prije
početka tekme svojim “igračicama” morala prvo objasniti pravila
košarkaške igre, a tek onda im pokušati objasniti kako postaviti napad ili
obranu. Minutu prije početka utakmice sam bio svjestan da nemamo nikakve šanse
protiv suparnika, koji je već tijekom
zagrijavanja pokazao da su puno iskusnija momčad koja je već igrala zajedno.
Igrala zajedno! Moje cure, dio njih, nikada nisu ni stale na košarkaški teren,
a kamoli odigrale utakmicu… Sve to ipak nije umanjilo pohvalu na kraju
izgubljenog susreta za nevjerojatnu požrtvovnost, borbu za svakom loptom, što
je rezultiralo da je susret izgubljen sa minimalnom razlikom od samo jednog
koša. Nevjerojatno…. Toliko nevjerojatno da su na krilima “uspjeha”
odlučile svoju novu ljubav (košarku) kvalitetnije savladati na treningu već
isto poslijepodne. Odabrani trener – moja malenkost. Cilj – pokušati pobijediti
u drugoj utakmici koja se igra slijedeći dan…
I tu sada počinje neočekivani razvoj mog davno zaboravljenog
i potisnutog zadovoljstva. U sat i pol vremena naučio sam ih dvokorak,
šutiranje sa linije slobodnih bacanja. Naučio sam ih kako i zašto se radi blok
na igraču sa loptom i na igraču bez lopte. Složili smo čak i dvije napadačke
akcije!! Dok vam ovo pišem, utakmica se još nije odigrala i ne znam hoćemo li
pobijediti ili izgubiti, ali znam da ćemo nastupiti kao prava momčad. Pobjeda
je već ostvarena iskrom u očima svake od njih na kraju treninga i riječima
zahvale što će im ta nova utakmica biti sada puno lakša… Sve to skupa
otvorilo je lavinu emocija u meni, i to upravo onih emocija koje su me i
potaknule da se upitam zašto sam svoju ljubav prema košarci potisnuo negdje
daleko, a očito je da mi silno nedostaje. I zašto bilo koji oblik ljubavi prema
nečemu ili nekome znamo bezrazložno gurnuti u zaborav. Jer, niti količina posla
koju obavljamo, niti radne obveze, niti briga o djeci ili nešto četvrto nisu dovoljno
jak razlog da si osiromašimo život i uskratimo ga od stvari koja jako volimo i
koje nam nedostaju…
Dopustite si kratak “posjet” onome što vas je
nekad činilo sretnijom i zadovoljnijom osobom i uživajte!
Vaš Orlando
