Zagreb u rano jutro… 06.00. Četvrtak. Krećem na posao dionicom dugom točno 6 km, niz brdo do Ilice, prema Baruna Filipovića, zelenim valom do ureda/fitnessa u Branimirovoj. Sam u autu, točno 15 minuta.
Ista situacija u petak u jutro, samo
2 sata kasnije, dakle u 08.00 u jutro. Sam u autu, točno 37 minuta… 2 i pol
puta više.. Totalna gužva, kaos na koji smo se već toliko naučili da nam se
situacije poput ove od četvrtka čine neobično jedinstvenim, iznimno ugodnim… Zapravo, strašna realnost, koja je takva u svakom velikom gradu…
Možemo li što
promijeniti?… Mišljenja sam da bi dio
ljudi čak i želio nešto učiniti, ali način života koji nam je nametnut, teška
ruka materijalnog i kapitalističkog svijeta u kojem živimo, gotovo nam ne pruža
nikakvu šansu… S druge strane, u tih 6 kilometara koliko ih
ja prelazim svako jutro, nisam vidio gotovo niti jednog jutarnjeg rekreativca,
joggera. Tek ponekog biciklistu koji je odabrao zdraviji način transporta do
posla.
Zašto ih/nas je tako malo? Jesu li u pitanju loše i nedefinirane staze
za bicikle i trkače, ili činjenica da je većini ljudi nelagodno doći na posao u
trenirci i zatim se presvući u radnu odjeću. Jesmo li doista pali pod toliki
utjecaj nametnutih nam normi da smo se odrekli samih sebe? Ne samo pretili, mi
smo debeli, pasivan narod, kojem veću vrijednost od vlastitog zdravlja i
vremena čine pozicija na poslu, što veći i skuplji auto i stajanje u redu za
kupnju novog mobitela…
Kada predložim nekom poslovnom partneru da radni sastanak ili razgovor na kojem
znamo da nam nisu potrebni monitori, projektori i prijenosna računala odradimo
ne u caffe baru u blizini njegovog ureda već šetnjom po parku Bundek, dobijem
grohotom smijeha popraćen negativan odgovor i izjavu da on ne razumije takav
način poslovne komunikacije. A ja si postavljam pitanje ne radi li moj mozak
kvalitetnije i bolje na svježem zraku, i
nisam li u stanju donijeti kvalitetniju poslovnu odluku u trenutku kada me
okružuju sunce, priroda i zelenilo…
Pa ljudi moji, kamo mi to idemo u ovom
svijetu? Koliko još analiza i izvještaja o bolestima prouzrokovanim
nekretanjem, stresom na poslu (kojem smo sami sebi uzrok..) i lošom prehranom
trebamo dobiti na naš stol da bismo shvatili kako jurimo u propast isključivo
samo svojom krivicom. Tako malo treba za zdravlje, a onda i osmijeh i mirnoća
postaju sastavni i uobičajeni dijelovi naših života…
Kada bih postao Mister svijeta, ne bih
ništa učinio za mir u svijetu, ali bih samo jedan dan zamolio sve ljude ovog
svijeta da na posao krenu pješice… samo jedan dan!
Vaš Orlando
