U određenog broja bolesnika dolazi do recidiva, tj. povrata bolesti, i u tom se slučaju terapija radioaktivnim jodom može ponoviti.
Liječenje radioaktivnim jodom primjenjuje se kod difuzne hipertireoze nakon
što lijekovima nije moguće u određenom razdoblju postići izlječenje ili ako se
lijekovima nikako ne može kontrolirati povećana razina hormona u krvi, kao i
kod nuspojava uzrokovanih medikamentima. Terapija s I-131 sve više zamjenjuje i
kirurško liječenje jer je jednostavna, ekonomična i praktična te najčešće nema
nikakvih komplikacija.
Apsolutna kontraindikacija za primjenu I-131 su trudnoća i dojenje, a
relativna kontraindikacija teži oblik očnih simptoma, tj. egzoftalmusa.
Liječenje je osobito pogodno za starije bolesnike, pogotovo ukoliko zbog drugih
(najčešće srčanih) bolesti postoji kontraindikacija za kirurški zahvat. Osnovu
čini specifično nakupljanje radiojoda u štitnjači i zračenjem izazvano
oštećenje koje smanjuje funkciju folikularnih stanica štitnjače. Terapijska
doza se najčešće temelji na davanju fiksne doze po gramu tkiva štitnjače ili
čvora što se procjenjuje ultrazvukom te ovisno o 24-satnom nakupljanju
radiojoda u štitnjači koje se prethodno mjeri u bolesnika.
Preciznija, ali kompliciranija metoda, izračunavanja doze temelji se na
apsorbiranoj radijacijskoj dozi u tkivu štitnjače. Doze su kod bolesnika s
toksičnim adenomom štitnjače i toksičnom nodoznom strumom (hiperfunkcionalni
čvorovi) veće nego kod difuzne hipertireoze. Nakon terapije obično se u roku od jednoga do tri mjeseca postiže uredno funkcioniranje štitnjače, no kod primjene većih doza
veća je i učestalost hipotireoze, dakle smanjenja funkcije štitnjače.
Kako se
hipotireoza pojavljuje i kod bolesnika u kojih je primijenjena manja doza
I-131, obično tada nakon duljeg vremenskog razdoblja, a može se javiti i nakon
medikamentoznog i kirurškog liječenja pa čak i bez liječenja, dakle kao
posljedica prirodnog tijeka bolesti, potrebno je bolesnike, tj. njihovu razinu hormona
u serumu pratiti doživotno radi pravovremenog uvođenja supstitucijske terapije,
tj. nadomjeska hormona štitnjače.
U određenog broja bolesnika dolazi do recidiva, tj. povrata bolesti, i u tom
se slučaju terapija radioaktivnim jodom može ponoviti. Komplikacije liječenja
su rijetke, najčešći je radijacijski tireoiditis, tj. osjetljivost ili bolnost
štitnjače te prolazno povećanje koncentracije hormona štitnjače u krvi u roku
od tri do 14 dana nakon liječenja. Nema dokaza o porastu učestalosti karcinoma
štitnjače, leukemije ili genetskih mutacija u bolesnika liječenih radioaktivnim
jodom.
