U petak sam u Gavelli gledala “Dramu o Mirjani i ovima oko nje” s maestralnom Mirjanom Karanović u naslovnoj ulozi.
I,
naravno, dok sam ja odmah nakon predstave jurila u redakciju, jer trebalo je
odmah napisati tekst i ubaciti u novine ono što je kolega poslao s koncerta Ive
Pogorelića, moje su cure – kao što red i običaj nalaže, završile na pićencu
nakon kazališta. I tamo se razvila opaka rasprava na temu je li Mirjana bila
dobra ili je samo profi odradila svoj posao. Kako su mi argumenti preneseni, ne
mogu odoljeti da se, post festum, ne uključim u tu tipično žensku raspravu.
Priča
drame vam je zapravo dobro poznata (i često viđena) – žena koje je prevalila
četrdesetu, kćer tinejdžerica koja sanja
slavu i bijeg u Ameriku, bivši muž, sadašnji potencijalni dečko, šef kao
ljubavnik… A ključno pitanje rasprave mojih prijateljica, nakon odgledane
predstave, bilo je: je li Mirjana Karanović igrala tu Mirjanu s dovoljno ili
premalo strasti.
Po meni bila je odlična, upravo zato jer u ulozi nije bilo ni
mrvice strasti. Ona igra ženu koju samo jest tu, ali više nema ni mrvice snage
i energije da bilo što učini, ženu koju je život totalno pregazio, potrošio i
sažvakao. Glavni problem te žene je što nema svjetla na kraju njenog tunela, a
ona se jednostavno prestala truditi oko bilo čega. U njoj više nema ni iskrice
strasti, jer sve se svelo na puko čekanje. Čekanje kraja koji ne dolazi.
A sada,
van zamračene teatarske dvorane, pogledajte ljude koji vas okružuju. Koliko je
onih koje je život “ugasio” na taj isti način? Ugasio u njim strast samo zato
jer su to oni sami dozvolili?
Definitivno
znam (i osjećam na vlastitoj koži) da živimo u vremenima u kojima nikome
(normalnom) nije lako i ne pada mi na pamet nuđenje rješenja, naročito ne
ljudima koji su u ozbiljnim životnim problemima, ali zaista kada oko sebe
pogledam sve te smrknute face, kada slušam o napadima depresija ili agresija u
kojima sve to završi, kako da se ne zapitam: ljudi, gdje vam je nestala životna
strast?
Neću vam
sada prosipati vjekovne mudrosti o tome kako je dovoljno da smo živi i zdravi,
jer znam i sama da nije. Neću vam držati lekcije o tome kako je najvažnije u
životu se veseliti malim stvarima, kao što je lijepo i sunčano jutro, jer tu su
fore iz odavno izlizanih priručnika za samopomoć koji su pomogli samo autorima
da se domognu para iskorištavajući očajnike. Ne pada mi na pamet pametovati vam
kako je važno da vi nekog volite, a on (ili ona) mogu biti zadnje smeće koje
vas iskorištava na svakom koraku. Nije nimalo realno da vas pokušavam uvjeriti
kako će vam Djed Mraz (Zubić vila ili princ iz bajke) donijeti baš ono što
trebate i želite…
Ali ću vam na nekoliko sitnica pokazati kako ja razmišljam
o svemu tome, pa možda nekome i pomogne.
Život će mi
definitivno postati besmislen ako mi se dogodi da se ne raznježim nad malenim paketićem
gumenih bombona koje mi daruje moj susjed jedanaestogodišnjak kako bi mi
zahvalio na posuđenim knjigama. Mogu odmah sjesti na mirogojsku klupu i čekati
ako mi iz glave ispari popis svih onih mjesta na kugli zemaljskoj na koja želim
otići ili im se vratiti. Isto tako, mogu se odmah oprostiti sa zdravom pameću
ako se prestanem radovati sljedećem slobodnom vikendu, novim cipelama,
koncertu, rukometnoj utakmici, noći u njegovom zagrljaju. Moj vam se popis čini
površnim? Za mene on je samo životan!
