Svakim danom svjedoci smo urušavanja svega i svačega. Trese se zemlja, trese se nebo i oceani, tresu se vlade, tresu se sistemi, a tresu se i naše gaće.
Možda se pitate kako ja uopće mogu pisati o postizanju
nekakvog mira i opuštenosti? Pa možda pomišljate: “Lako piskarati o tome,
vidjeli bi mi nju da ju je opalio potres i da je “na frontu””.
Ok, ako ne vjerujete meni onda vas možda bar malo inspirira
pismo osobe koja je u središtu kaosa i raspada u Japanu. Pismo profesorice Anne
Thomas govori o tome kakva se unutarnja preobrazba događa tijekom potresa u
Sendaiju u Japanu i kako veliki kaos zaista može biti i veliki blagoslov.
“Ovdje u Sendaiju sve izgleda dosta
nestvarno. No, blagoslovljena sam prekrasnim prijateljima koji mi puno pomažu.
S obzirom da moj stan više ne zaslužuje taj naziv, preselila sam se kod
prijatelja. Dijelimo to što imamo: vodu, hranu i grijalicu. Svi spavamo jedni
uz druge na podu sobe, jedemo uz svijeće, pričamo priče. Toplo je, atmosfera je
prijateljska i prekrasna. Preko dana jedni drugima pomažemo počistiti nered u
našim domovima. Neki sjednu u aute i gledaju vijesti na ekranima navigacijskih
uređaja ili stanu u red za pitku vodu kada hidrant proradi. Ukoliko nekome u
stanu dođe voda, ljudi stave vani natpis tako da i drugi mogu doćinapuniti
svoje vrčeve i kante”, piše profesorica Anne, pa ističe: “Sviđa mi se to
kako smo odbacili nevažno”.
“Začuđujuće je kako ovdje gdje sam uopće nema krađa niti guranja u
redovima. Ljudi ostavljaju ulazna vrata širom otvorena jer je tako sigurnije
kada potres opet udari. Stalno čujem da ponavljaju: “Ovako je nekada bilo kada
su si svi međusobno pomagali”. Potresi se stalno vraćaju. Sinoć smo ih imali
skoro svakih 15 minuta. Stalno se čuju sirene i nadlijeću nas helikopteri”.
“Ima i neočekivane
ljepote”.
“Zamjećujem čudnovate paralelne situacije. Na nekim su mjestima kuće u
potpunom neredu, a onda vidim kuću s uredno posloženim ležajevima ili rubljem
koje se suši na suncu. Vidim ljude koji stoje u redu za hranu i vodu, a
istovremeno vidim šetače sa psima. Ima i neočekivane ljepote. Noću je potpuna
tišina. Nema automobila. Nikoga nema na ulicama. I noćno nebo prekriveno je
zvijezdama. Obično se mogu vidjeti dvije ili tri, a sada je cijelo nebo
prekriveno zvijezdama. Planine iznad Sendaija stoje čvrsto i kad je zrak bistar
vidimo njihovu veličanstvenu siluetu na nebu”.
Možete li vidjeti ljepotu u kaosu? Vjerujete li da je moguće
osjetiti potpuni mir u totalnom kaosu? Razmislite čega se bojite u ovim
vremenima? Možda bi strah koji imamo za egzistenciju nestao upravo kad bi
ostali bez svega, jer bi shvatili da smo i dalje živi i da postoji beskonačno
mnogo mogućnosti za život. A ono što nam daje osjećaj sigurnosti i ugode
doživjeli bismo kao potpuno bespotrebno. Ponekada je upravo to i potrebno da bi
zaista počeli živjeti, sjetili se onoga što je važno u životu, a ne bezglavo
jurili obavljajući razne zadatke od jutra do mraka!
Pročitali ste samo dio pisma, ostatak možete pogledati na: http://www.odemagazine.com
Pismo profesorice Anne Thomas preveli su Kulturni kreativci
u Hrvatskoj.
Foto: Wikimedia Commons
