Htjela sam nazvati kolumnu: Blago žoharima. A onda sam shvatila da bi rijetko tko zavirio u kolumnu s takvim naslovom. Žohari izazivaju gađenje kod većine.
Ja sam danas našla razlog da im čak zavidim. Nadživjeli su dinosaure za 150 milijuna godina, a što je najbolje oni mogu tjedan dana živjeti bez glave. Kad im glava otpadne s ramena, oni žive još čitavih tjedan dana. Wow! Imati debeo obraz=ne obazirati se. Trudim se doći do tog coolerskog stava, ali češće izjavim: “Znaš što? Mozak me boli!”.
Kažu: “Sve je u glavi”, ali da mi ju je skinut’ na tjedan dana pa odnijeti na servis, bilo bi super. Ili možda posuditi nečiju glavu da se i ja odmorim koji dan. Nekako danas (takav mi je tjedan) mislim da je bolje biti malo glup ili se takvim praviti. Kamo sreće da postoji servis za glave kao i svi ostali skupi servisi. Dođeš i jednostavno izabereš koju vrstu servisa želiš:
a) unutarnje s fen frizurom
b) poliranje
c) brisanje gluposti i briga.
Te na kraju još dobiješ servisnu knjižicu i ideš kući pjevajući. Naravno, za to vrijeme dok se glava razbistruje ti si već otišao i na zasluženu masažu tijela, naglasak stavljajući na ukočen vrat i ramena.
Koliko bi samo bilo lakše kasnije ju nositi, a da nema “tonu” težine. S obzirom da mi svoju glavu ne možemo skinuti i dalje će nam zadavati iste glavobolje. Jeste li primijetili koliko ima reklama za lijekove protiv glavobolje? Savjetuju nas farmaceuti da ih se riješimo tako da popijemo tableticu, odemo na detoks… a što da izgovorimo ono WTF?! Odlučno promijenimo frekvenciju koja šumi i pojačamo na happy hour. Ne vjerujem da netko sluša radijsku stanicu koja iritantno šumi!
Ali koliko smo se samo oglušili na iste šumove u glavi što se tiče svakodnevnice! Otkada su to potrebe drugih postale važnije od naših? Koliko se sjećam uputstva u avionu, masku s kisikom prvo sebi stavljaš pa onda onome do sebe, u suprotnome ne pomažeš sebi, a kamo li da si sposoban drugome pripomoć. Postavljanje osobnih granica zamjenjuje bar onaj servis na 30.000 kilometara vožnje života. Kad bi ih ranije znali postaviti, manje bi ta glava izgledala kao cepelin, ali punjen mortom. NEĆU, NE mogu, NE želim su negacije koje u školi učimo kako se pišu, važne su za gramatiku i ako ih ne naučiš, padaš iz testa. Kardinalno nedostaje onaj dopunski sat za savladavanje istih u životu pa da se zna kada je dosta. Da ih izgovorimo bez osjećaja dodatne krivnje ili straha od nekih posljedica. Jednostavno da ih lakše i spretnije kažemo kad zatreba i ne ostanemo posrani u većini slučajeva.
Pilaju u djetinjstvu: “Nepristojno je reći ne! Kako si mogla sad pred tetom Mirom to reći? Sram te bilo?!”. Uzjapurene mame vrište na uho djeci u svakoj mogućoj prilici na cesti kada djecu baš žele prikazati kao umiljata i dražesna stvorenja. Sposobnost da se kaže NE obilježje je sigurne osobe… onim drugima teško da možemo dati povjerenje jer ne znaš je li pristala zbog straha od posljedica ili iz osobnog uvjerenja.
Održat će se i taj rođendan, svadba od nećaka i krstitke ako ne dođemo. Ne mogu doći jer nisam raspoložen, ne mogu doći jer nemam love, ne mogu kupiti toaletni papir kad se vraćam s posla jer mi se ne da sad ići u dućan – sve su to legitimni odgovori koje smijem izgovoriti, osjećati se dobro jer tako brinem za sebe, stavljam svoju masku za kisik. Onaj tko me pozna razumjet će, a onaj tko me ne pozna uvijek će naći razlog da mi nešto zamjeri i reći da sam baš sebična jer od 100 puta što sam nešto za tog nekog napravila, a 101. put nisam, postajem u njihovim očima baš bezobrazna. Odlučila sam se poštedjeti dodatnih glavobolja. Loša vijest je da ne postoji Superman, Spiderman ili Batman koji će se pobrinuti za mene kao niti servis glave pa da je ostavim na šalteru br. 1.
Nametljivci žohari prežive i cijeli tjedan, a mi ostali obični smrtnici bez glave ni par sekundi. Žohara ima oko nas i uvijek će ih biti.
