Već sam se navikla da senzacionalistički natpisi u novinama i televizijske najave u daljnjem čitanju i slušanju nemaju baš nikakve veze s naslovom i najavom.
Već sam se navikla da senzacionalistički natpisi u novinama i televizijske najave u daljnjem čitanju i slušanju nemaju baš nikakve veze s naslovom i najavom. Osim toga, nisu mi jasni svi ti upitnici uz naslov. Ako je novinarstvo istraživačka djelatnost, kako to da se sve više upotrebljava “navodno“ i taj nesretni upitnik koji tekst ograđuje od odgovornosti njegova autora. Svi su glasni i svi imaju nešto za reći, a skrivaju se iza lažnih profila sa slikom neke životinje ili svemirskog tijela.
Pokušavala sam u više navrata prestati čitat novine i gledati TV s ciljem da ne budem u toku i da ne saznam baš sve. Ionako nam se plasira nešto čime bi nas mogli odvratiti od onih uistinu bitnih stvari, a to je kako preživjeti još jedan mjesec, opstati, a sačuvati ono osnovno ljudsko dostojanstvo življenja.
Velika tema poteže se upravo ovih dana. Tko je, a tko nije za gay pride. Pa se ti izjasni.Takva bujica komentara s obje strane pristiže, da u najmanju ruku, čovjek pomisli kako bi trebalo proglasiti izvanredno stanje u državi. Bacile glavešine narodu kost i narod se zabavlja i glođe, zauzimajući stavove pro i kontra. Naglasak je na “klanju“ za vrijeme iznošenja stava tako da se zna koga što ide. Tako su “oni“ opet pobijedili kao u onoj poznatoj “zavadi, podijeli pa vladaj“.
Stvorila se opet prava gužva u jedanstercu i to baš u vijeme kad se narod reketari s 245 parafiskalnih nameta, novim povećanjem poreza, trošarina, cestarina i svega što je prihod proračuna. Svaki put kad nas političari dodatno zadužuju ili cijene počnu divljati, mi se međusobno prepucavamo raznim paradama, postajemo izbornici nakon odigranih utakmica ili još jednog izgubljenog Eurosonga.
Jučer je tako opet Crkva došla na red, slavilo se Tijelovo. Neki pobornici gay parade ispod natpisa slike s katoličke procesije napisali su: “Ne razmnožavajući ljudi u haljinama, nose ljudsku krv u bočici. Parada normalnih?! Umjesto da se mole unutar svoja četri zida, oni izlaze van i paradiraju te provociraju nas normalne nevjernike“.
Sad se ja pitam: nije li lani poznati gay aktivist Dorino Manzin rekao: “Ja sam mislio da bi aktivizam više trebao raditi na senzibilizaciji i integraciji, a manje na provociranju“.
Tako se ljudi međusobno “časte“, a ne razumiju da nema ni ljubavi bez dobre ekonomije i kvalitete života. Sit gladnome ne vjeruje, a gdje siromaštvo uđe kroz vrata, ljubav izleti kroz prozor.
Dok razmišljamo ‘ko koga tu jeb*, gdje i kako… nas oni u saboru jeb* u mozak, ispirajući i poslijednji atom razuma, stavljajući naočale duginih boja na oči.
Piši o ljubavi, odnosima, životu… ma pisala bi ja još o tim neiscrpnim temama, ali kako da danas pišem kad ljudi oko mene ne stignu misliti o romantičnim vikendima provedenim s voljenim osobama, kad razmišljaju hoće li sad praviti djecu i moći im priuštiti dostojanstven život. Ili dignuti još jedan doživotni kredit. Zvone mi telefoni , e- mail mi se puni zamolbama da proslijedim životopise za posao, traži se rabljena odjeća, pomoć za bolesnu djecu, starce… Moja sestra je nedavno upisala fakultet u 35. godini života, a njena devetogodišnja kćer ju je pitala: “Mama, zašto ti opet ideš u školu? Jel to zato što se bojiš da ne bi morala skupljati plastične boce?“.
Nema ljubavi na prazan želudac, bila ona hetero, bi ili gay. Osobno me ne zanima tko šta radi u svojoj spavaćoj sobi, sve što je miroljubivo, dobronamjerno i pozitivno kod mene ima odobravanje, a o toleranciji neki drugi put. Vidim samo jako puno dvostrukih mjerila, a ljubavi u tragovima. Nadam se da se samo sakrila i čeka svjetlije dane, baš kao i ja.
