Duhovi prošlosti često lutaju našim mislima. Nekad ih prizovemo sami, prevrćući se noću u krevetu i namještajući jastuk ispod glave. Iste one glave koja nikako da utone u san nego prebire misli i izvlači sjećanja.
A što kada ih ne prizovemo u misli nego se uprizore sami i pojave nenajavljeno? Nisu li nas kao djecu učili da je pristojno prvo se najaviti kada dolaziš u goste? Imaš priliku pripremiti se. Ma, koga ja zavaravam? Kad se duh pojavi, nikad nisi dovoljno spreman. Dašak hladnog zraka, nakostriješene dlake po tijelu i plitkoća daha.
Biti gol ne znači skinuti odjeći i biti nag, biti gol znači otvoriti dušu nekome, otvoriti odaje svoje duše, misli, strahova budućnosti, nade i snova…
Susreti s bivšima su mučni, razbuđuju već pomalo zaliječenu ranu, traumu u nama. Kad nas ostavi netko s kim osjećamo savez i zajedništvo, to je najveća izdaja ikad. To je trauma. Ista kao da vas je netko opljačkao u nekoj napuštenoj mračnoj ulici. Kad bi ta osoba prošla nekažnjeno i kad biste ju susreli na slobodi, bojali biste se. I to s razlogom. Kroz glavu bi nam prolazilo sve što smo proživjeli: panika, strah, ozljeda, bolnica, terapija i dug oporavak. Neki bi plakali, neki bi povraćali, neki se sakrili, a neke bi obuzela ljutnja ili bijes.
Reakcije su različite. Ne poznam previše onih full cool osoba koje na pojavu ljudi iz prošlosti reagiraju inferiorno, odnosno bez reakcije. Oni su vjerojatno u zen fazi nadomak savršenstvu čovjeka na Zemlji. Mi ostali reagiramo svakako, ali i svaki put si predbacujemo jer nismo bili “ovakvi“ nego “onakvi“ pa nas to još više iznervira. Činjenica je da nema ispravnog ponašanja i osjećaja kod bliskog susreta “treće vrste“. Postoji samo onaj jedan, onaj naš, i na njega imamo pravo ma kakav bio.
Razvodi braka ili prekidi veze su na drugom mjestu stresora odmah nakon smrti bliske osobe. Što očekivati od sebe? Da se smijemo? Da budemo jaki? Zašto bi bili. Takva očekivanja sigurno ne bismo imali da nam netko blizak umre, nego bismo si dopustili tugu, plakanje, žalost. Pa ovo je isto… umrla je osoba koju smo voljeli. A možda nije ni postojala jer smo ju takvu idealnu stvorili u svojoj glavi, ali za nas je bila stvarna i više je nema.
Ne treba si predbacivati zbog uplakanih reakcija, podrhtavanja tijela, znojenja dlanova, ubrzanog lupanja srca. Ne reagiramo mi zbog osobe iz prošlosti, koja ionako više nije dio našeg života, nego zbog sebe. Plačemo zbog svog gubitka, svoje vizije života koju smo mislili ostvariti s tom osobom, a ona je podsjetnik na to. Susreti s duhovima prošlosti nose onaj hladan zrak sa sobom u kojem se teško ugrijati i osjećati sigurno. Treba prigrliti taj osjećaj i pustiti da jednostavno prođe kako je i došao. Svako opiranje doživljenog i osobno osuđivanje zbog “neprimjerenih„ reakcija produljuje osjećaj boli gubitka. A duhovi prošlosti neka misle što hoće, oni ionako nisu ta osoba za kojom tugujemo, koju smo voljeli. Te već dugo nema.
