Za nekoga Bog postoji, za nekoga ne postoji. Tko je u pravu? Kako dokazati svoju teoriju, svoju istinu. Je li to moguće? Ako je moguće, je li uopće potrebno drugima dokazivati svoju vezu s Božanskim?
Za nekoga je Bog možda čiča s dugom bijelom bradom koji živi negdje u oblacima i određuje što je dobro, a što loše. Za nekoga on je svjetlost, za nekoga svjesnost, za nekoga nešto sasvim drugo.
Moj Bog je svugdje. Vidim ga na svakom uglu i u svakom trenutku. Ponekada mi se malo zamagli vid pa onda počnem jaukati: “Gdje si, molim te, pokaži mi put“. Pa se sjetim da trebam malo protrljati oči da bih ga opet vidjela.
On je za mene u svakom cvijetu, izlasku i zalasku sunca, kiši, osmijehu i suzi. Tu je i po noći i po danu. Ako je Bog sve što postoji, kako onda možemo pomisliti da se ne nalazi u snježnoj pahuljici, našem sladoledu, glazbi, tuzi, nesigurnosti, razgovoru na kavi ili čak i svađi? Za mene je On svugdje, samo ga moramo naučiti vidjeti. Kada nam se događa nešto što nismo očekivali ili nešto što nam se trenutno ne čini ugodno skloni smo izgubiti ga iz vida.
A zapravo On je tu i pokazuje nam novu perspektivu života. Daje nam šansu da narastemo i da mu se približimo. Da budemo kao On i da u “lošem“ vidimo dobro. Što više gledamo kao On, to smo mu bliži, to smo mirniji i radosniji bez obzira u kakvom se životnom uraganu nalazimo. Ako je Bog sve što jest, zašto ga tražimo samo u sunčanim danima i radosnim satima? Zašto ga ne vidimo kada smo bolesni? Zašto nismo u stanju reći: “Hvala ti Bože na svemu što jest upravo SADA i OVDJE“?
Odgovor je jednostavan: nedostatak vjere. Nije vjera svaki dan ići u crkvu ili mantrati 108 puta mantru. To je nešto što nam pomaže da se prisjetimo Boga. Prava vjera se pokazuje na djelu. Kad dobijemo otkaz i kažemo: “Bože, dao sam sve od sebe, ali otkaz sam ipak dobio”. Vjerujem da to nije slučajno i da si pripremio nešto bolje za mene. Spreman sam suočiti se sa svime što dolazi, jer znam da si uvijek tu za mene.
Ako padamo u stanje katastrofe svaki put kada se naruši stanje sigurnosti ili poznato nam okruženje, šetnja do crkve neće biti dovoljna ako u sebi istovremeno ne nosimo istinski žar, želju i zaista želimo čuti što nam Bog poručuje.
Za mene je Bog sam život. Za mene je božanska riječ kada slušam glas svoga sina, riječi mojih prijatelja ili ljudi koji me kritiziraju. Kada slušam vjetar, kišu, šuštanje lišća. Kada moja stopala dodiruju zemlju ili moje oči gledaju u nebo i oblake. Vidim Boga u tvojim očima i u svojim očima. On je svugdje.
On je mi, mi smo on i sve jest.
Mi smo jedno.
Samo malo trebamo protrljati oči i naučiti vidjeti.
Postoji li Bog ili ne i kako izgleda, ovisi o nama samima. Je li nas kaznio ili blagoslovio, ovisi o tome u što vjerujemo. Istina je u nama.
Iva Solarević Jeličić
www.solar-spirit.net
