Pitanje čitatelja
Imam prijateljicu s kojom sam dobra od srednje škole, redovito se viđamo i u kontaktu smo svaki dan. Ona me naziva najboljom prijateljicom i stalno ističe našu povezanost, ali meni se čini da pretjeruje. Kod nje mi nešto smeta i često poželim prekinuti prijateljstvo, ali me opet i nešto vuče da se s njom družim. Obje imamo obitelji i “odrasle” smo, a naše prijateljstvo je počelo još u u gimnaziji. U to vrijeme sam u njenom društvu bila sigurnija i hrabrija i i tada me ništa nije smetalo. Danas ne mogu podnijeti njeno ogovaranje. Skoro svaki naš razgovor se pretvara u nabrajanje prijatelja i tko je što napravio… Najviše me smeta što ponekad razgovor ne mogu prekinuti nego i ja u njemu uživam, osobito kada sam loše volje i opterećena. Poslije toga me peče savjest jer ne volim ogovarati. Je li ispravno radi takvog problema prekinuti prijateljstvo? Drugi načina ne vidim!
Hvala na odgovoru!
Odgovor psihijatra Igora Girotta
A da joj kažete što vas smeta?
Možda ste i pokušali reći da vas ogovaranje smeta, a to niste ovdje spomenuli. Vjerujem da nije lako poručiti nešto u što sami nismo sigurni, i to na način da nas “se čuje”. I kada uspijemo, što učiniti s onim osobnim dijelom – koji uživa u zabranjenom voću ogovaranja? Može li se to zanemariti i dalje stajati iza stava da ogovarati nije lijepo?
U nama su suprotnosti
Vjerojatno bi bilo lakše da pokušamo prihvatiti kako u nama postoje tendencije koje su različite, a koji put i sasvim suprotne, kao u vašem primjeru. Dakle, svi bismo koji put sebi dopustili neku stvar koju naša načela inače ne dozvoljavaju. Često puta se to događa u snovima, kada naša moralna načela “spavaju” pa se radnja može odviti u neočekivanom smjeru i dozvoljeno nam je činiti stvari koje si za vrijeme budnosti ne bi dozvolili. Upravo se tome čudimo kad se prisjetimo sna. Snovi su izraz našeg nesvjesnog života bez kojeg, u stvari, ne možemo. U našoj svijesti se tu i tamo javljaju dijelovi koji dolaze iz nesvjesnog. Primjer za to su, uz snove, dnevne omaške. To su “greške” u govoru ili radnjama koje su izvan konteksta naših svjesnih namjera. Često te greške daju obrnut smisao onome što hoćemo reći, to nas može zbuniti, potaknuti da se ispričavamo ili se samo nasmijemo tome što smo upravo rekli. Omaška je i kad SMS poruku pošaljemo nekom kome ona nije namijenjena. Jeste li ikad skrenuli, potpuno nenamjerno, u krivu ulicu te vas je to direktno “koštalo” kašnjenja na neko dogovoreno mjesto? Vjerojatno na neko mjesto na koje vam nije bilo jednostavno otići…
Zašto je to tako?
Da bismo bili upravo ono što jesmo – posebna individua koja živi u skladu sa okolinom – moramo zadovoljiti vlastita i tuđa načela. Velik dio osobnih potreba nije jako popularan i ne hvalimo se njima: to su naše nagonske osnove koje nas ne čine drukčijim od većine životinja. S druge strane te su nagonske sile u nama zaslužne za naše preživljavanje, iz njih crpimo snagu za svakodnevne napore i djelovanje unatoč preprekama. Odgojem i osobnim razvojem stječemo preostale vrijednosti koje nas čine “društvenom životinjom” i te su vrijednosti dakako često u suprotnosti s nagonskim težnjama. Između ta dva naša “pola” se kontinuirano uspostavlja dinamička ravnoteža za koju su zaslužni između ostalog i mehanizmi obrane. Ti nesvjesni mehanizmi čuvaju našu osobu od prevelike tjeskobe koja bi se javila u sukobu naših osobnih interesa, onih nagonskih i onih koji čine naš osobni moralni nazor. Tako uz njihovu pomoć uglavnom ne postajemo direktno svjesni vlastitih snažnih strasti, žudnji, mržnji ili zavisti. One se pretvaraju u blaže oblike i tako dolaze u našu svijest. Pa nam netko nije simpatičan ili nam se netko sviđa, ili nekog gledamo s više ili manje kritike…
Zašto baš ogovaranje?
Otvorimo novine ili pogledajmo samo naslovnu stranicu! Naslovi su često parole koje poručuju tko je što učinio i skoro uvijek u samom naslovu donose i sud je li to što se dogodilo dobro ili loše. Neki naslovi direktno osuđuju, prozivaju, pohvaljuju (rjeđe) ili potiču na donošenje stava o tome što se dogodilo. Kroz novine kao jedan alat društva vidimo našu vlastitu narav. Tko doživi da je nepravedno prozvan u novinama podići će tužbu protiv novinara, “braniti” će se od eventualne objede. I tu vidimo našu ljudsku narav. Često u istim novinama vidimo koliko smo skloni naglašavati tuđu krivicu i istodobno uljepšavati vlastitu nevinost!
Prijateljica iz pitanja ogovara redovito i bez srama (koliko možemo zaključiti), dok kod gospođe koja postavlja pitanje to isto ogovaranje izaziva neugodu. Ogovaranje je projekcija našeg nesvjesnog sadržaja na nekog drugog, kad od neke (također kompleksne) osobe činimo karikaturu u kojoj naglašavamo nešto što je “loše”, dakle nije u skladu s društveno prihvaćenim ponašanjem. Od kud potreba da projiciramo? Projekcija je razvojno dosta “star” mehanizam obrane i susrećemo ga kod male djece kroz normalan oblik ponašanja kad se, na primjer, dijete ljuti na stolicu u koju se samo udarilo, pa će koji put i majka skupa s djetetom “kazniti” zločestu stolicu, udariti ju ili ju izgrditi, i kroz to ublažiti bol djeteta. Projekcija je svakodnevan, čest obrambeni mehanizam, a u ukupnosti svih mehanizama ipak bi dobro bilo da nije i najupotrebljavaniji. To znači da sa zrelošću naša potreba da projiciramo postaje sve manja. Kad smo djeca, pa i adolescenti projiciramo puno “masovnije”. Zato postoje “oni loši”, netko na koga projiciramo sve što doista imamo i sami, ali nemamo snage to još prepoznavati u sebi. Pa su drugi nevjerni (“jesi čula da ona spava sa…?”), drugi su lakomi (“on je radi ostavštine…”), glupi (“stvarno je glup taj…”) i drugi mrze (“ona je njemu iz čiste zlobe…”) ili drugi kradu. Na taj način umanjujemo vlastiti osjećaj krivice za nesvjesne težnje da si “uzmemo” iz okoline baš ono što želimo! Dok su drugi krivi, mi smo si baš super!
Ogovaranje je loše?
Ogovaranje je dosta univerzalno shvaćeno nepristojnim dok je istovremeno vrlo prošireno. Drugi su nam ljudi zanimljivi. Razmišljajući, govoreći i raspravljajući o njima na posredan način se bavimo i sa sobom. Zato postoje različite “razine” ogovaranja s obzirom na razvijenu samosvijest onih koji ogovaraju. Ukoliko smo spremni razmišljati i govoriti i o sebi uz razgovor o tuđim iskustvima – ogovaranje kako ga ja shvaćam – prestaje i započinje dijalog koji je dobrodošao i može nam svima pomoći da rastemo.
Što učiniti?
Vraćamo se na prvo pitanje, a to je kako reći drugoj osobi što nas smeta. Kad govorimo iz vlastite nesigurnosti, uvjerenja koje nije “na miru” u nama, tada teško isporučimo jasnu poruku drugoj osobi. Kad, međutim, točno znamo što želimo a što ne, problemi u komunikaciji odjednom postaju manji i lakše ideju stavimo u riječi, a ideja lakše dopire do sugovornika. Mislim da gospođa treba sama za sebe postaviti jasniju granicu prema svojoj težnji da ogovara, pa će joj biti puno lakše ustanoviti granicu prema ogovarajućoj prijateljici.
