Ponukana nedavno održanom radionicom na temu optimizma u jednoj srednjoj školi te iskazanim nerazumijevanjem i zabludama o sreći, odlučila sam malo istražiti odakle toliki otpor prema jednoj, naoko, svima zanimljivoj temi. U zadnjih desetak, dvadesetak godina preplavio nas je val self-help knjiga, odnosno knjiga o samopomoći. Iako je namjera izdavanja takvih knjiga vjerojatno bila izuzetno pozitivna, dogodio se jedan možda sasvim suprotan efekt.
Čitajući knjige o samopomoći u kojim se primjenjuje jedan univerzalni recept za sve i to često na temelju nečijeg osobnog iskustva, mnogi ljudi se u istome nisu pronašli, postali su još nesretniji, a pri tome su možda stekli i negativan stav spram psihologije i stručnjaka s tog područja.
Nažalost, brojne knjige samopomoći nemaju uporište u znanosti već se baziraju na spekulacijama i osobnim iskustvima, dok se suprotno njima cijela psihologija bazira na kontroliranim istraživanjima, na jasnim i provjerenim principima. Ono što psihologija naglašava, a što većinom nije senzacionalno niti primamljivo, jest da ne postoji instant rješenje niti jedan recept koji bi se mogao primijeniti na sve ljude. Da je tome tako, na svijetu vjerojatno ne bi bio niti jedan nesretan čovjek, niti bi uopće bilo potreba za educiranjem ljudi u području mentalnog zdravlja.
Moć pozitivnog mišljenja
Jedan od primjera koji mi se urezao kao čisti savjetodavni promašaj jedne self-help knjige koji je zapravo ostavio štetne posljedice na jednu djevojku jest uvjeravanje da je dovoljno samo misliti pozitivno i da ćemo dobiti sve što želimo. Pri tome naglašavam da je djevojka ovu poruku shvatila upravo onako kako je pisalo, te svoj život zacementirala na način da je nakon rastave braka od supruga koji je po rastavi zasnovao novu obitelj te se odselio na drugi kraj države, ona godinama vjerovala kako će se njezin bivši suprug vratiti. Pri tome nije izlazila, nije činila ništa kako bi se osjećala bolje, samo je čvrsto vjerovala da će se on vratiti. Kaka se to nije dogodilo, djevojka je oboljela od kliničke depresije. Iako osobno smatram da je moć pozitivnog mišljenja izuzetno bitna, što ima svoje znanstveno uporište i u placebo efektu, s druge strane vjerujem da nije dovoljno samo misliti. Ako primjerice želimo biti vitki i zdravi, a pri tome ne činimo ništa nego samo mislimo kako ćemo biti vitki i zdravi te istovremeno u sebe stavljamo ogromne količine nezdrave hrane, ne krećemo se i slično, hoće li naše mišljenje biti dovoljno? Naravno da neće.
Moja namjera nije propagirati ideju da su baš sve self-help knjige bezvrijedne ili da je “pozitivno mišljenje” bez iznimke štetno. Pokazalo se da je pozitivna izjava o sebi koja je specifična i u koju osoba može vjerovati, od pomoći ljudima s niskom razinom samopouzdanja. S druge strane, ponavljanje pozitivnih izjava o sebi na nespecifičan način, može biti neučinkovito ili čak za neke ljude lošije rješenje. Zašto je tome tako? Naime, dokazano je da je ljudima koji imaju visoku razinu samopouzdanja ponavljanje jedne prototipske pozitivne izjave o sebi iz self-help knjiga kao što je primjerice “Ja sam osoba koju većina ljudi može voljeti” lagano podiglo raspoloženje, dok je za one koji imaju nisku razinu samopouzdanja ponavljanje te iste izjave imalo upravo suprotan efekt. Drugim riječima, ponavljanje određenih rečenica ne mora biti prava stvar za svakoga, a u krajnjoj liniji takve rečenice ne djeluju instant, već je potrebno određeno vrijeme.
Velika porcija sreće je nad ljudima koji imaju kontrolu
Činjenica jest da ljudi žele biti sretni, a ponekad je ta želja toliko jaka da bi mnogi htjeli i da je put do tog cilja lak, žele magičnu formulu. Iz tog razloga često se uhvate za neku self-help knjigu koja kaže: “Ako mislite pozitivno ili ako nešto dovoljno jako želite, onda će to i doći”. Ova rečenica je jedno lijepo podržavajuće uvjerenje koje nas može potaknuti da se pokrenemo, da poduzmemo određene korake kako bi došli do svog cilja. I sve dok smo aktivni i poduzimamo ono što je potrebno kako bi došli do cilja, nema ništa loše u tome da vjerujemo u nju.
Istraživanja pokazuju da je oko 50 posto individualnih razlika u sreći objašnjivo genima, odnosno nekom naslijeđenom predispozicijom, oko 10 posto okolnostima, dok oko 40 posto ovisi o osobi, o njezinoj volji. Drugim riječima, prilično je velika porcija sreće nad kojom osoba ima kontrolu, bilo u pozitivnom, bilo u negativnom pravcu. Kako utjecati na tih 40 posto ovisi o svakoj osobi ponaosob, no u tome nam svakako može pomoći slijedeće:
- Bliski odnosi s ljudima (ili barem jedan kvalitetan odnos s osobom koja nam je podrška, s kojom možemo razgovarati, povjeriti joj se, dijeliti sretne i one manje sretne trenutke)
- Aktivno provođenje slobodnog vremena, odnosno bavljenje stvarima koje nas vesele, ispunjavaju, u koje se u potpunosti možemo unijeti
- Tjelesna aktivnost – kada smo tjelesno aktivni oslobađa se tzv. hormon sreće endorfin koji je zaslužan za dobro raspoloženje
- Posvećivanje svojim ciljevima – pri tome je bitno razviti strategiju kako ćemo cilj postići, a na neuspjehe gledati kao na povratnu informaciju iz koje možemo razviti novu strategiju
- Dijeljenje sretnih trenutaka s drugima, recikliranje ugodnih i lijepih događaja, gledanje lijepih prizora, smijanje, razmišljanje o ljudima kojima nam se sviđaju, provođenje vremena s ljudima koji nam se sviđaju
Iako ovo nije univerzalan recept, dobro ga je iskoristiti kao smjernice koje nam mogu pomoći da na onih 40 posto kojih je u našim rukama utječemo na najbolji mogući način. Hoćemo li ove činjenice shvatiti kao niz nepotrebnih, besmislenih naklapanja i vjerovati kako je sreća neki nedokučiv pojam rezerviran samo za neke ljude, opet je naš izbor. I sreća je izbor.
Autorice teksta:
Kristina Bačkonja, dipl.
psiholog i NLP trener
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
Jelena Vrsaljko, dipl.soc.rad
psihoterapeut i NLP trener
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
