Već samim dolaskom na ovaj svijet budi se djetetova znatiželja. Dijete prvo istražuje svoje tijelo i neposrednu okolinu, a zatim kako odrasta i sve više uči, tako se širi i djetetov interes. S obzirom da dijete tek upoznaje svijet, odnose u njemu, biološke potrebe, prirodne pojave i ostalo, nije neobično da se kod djece javljaju brojna pitanja.
Neka od tih pitanja su vrlo jednostavna i odgovaranje na njih ne predstavlja nikakav problem, ali postoje i ona pitanja nad kojima se odrasli zamisle i treba im neko vrijeme da uopće osmisle što bi djetetu odgovorili. Zašto dijete uopće ima potrebu postavljati neobična pitanja?
Dijete drugačije vidi svijet
Djeca razmišljaju na drugačiji način i neke informacije koje traže od nas mogu nam se učiniti neobičnima. Puno toga dijete si samo odgovori ili prema nekoj svojoj logici zaključuje o tome kako svijet oko njega funkcionira što može biti vrlo simpatično i kreativno, npr.dijete može zaključiti da vjetar puše zato što se drvo miče. Ipak, s obzirom da dijete tek uči društvena pravila i formalnosti, o kojim temama se više priča, a o kojima manje, koje teme su intimne, a koje nisu, nije neobično da nas nekim pitanjima zatekne nespremne i nesigurne u odgovor.
Dijete ima razvijenu maštu i kreativnost
Odrasli nerijetko žive užurbanim ritmom i fokusiraju se samo na ono što im je potrebno da ispravno obave sve dnevne aktivnosti ili zadovolje neke osnovne potrebe. U današnjem ritmu malo tko si ostavlja prostora za promišljanje ili istraživanje o nekim pitanjima kao što su “zašto komarac zuji“ ili “kako ljudi počnu voljeti nekoga?“. Stoga je veća vjerojatnost da će se dječji um, koji nije opterećen brojnim svakodnevnim brigama i zadacima, sjetiti pitanja toga tipa.
Često su pitanja koje dijete postavlja vezana uz neke događaje koji su se dogodili u djetetovoj okolini. Na primjer, ako je umro netko koga je dijete poznavalo veća je vjerojatnost da će postaviti pitanja o životu i smrti, ako dobije bracu ili seku vjerojatno će ispitivati o tome kako nastaju bebe. Tako da se na neka od njih roditelji mogu i pripremiti i unaprijed smisliti što bi odgovorili djetetu, ipak, neka pitanja mogu biti potaknuta svakodnevnim situacijama pa ih je teško predvidjeti kao i osmisliti odgovor na licu mjesta (npr.zašto je nebo plavo, kako avion leti, otkud svjetlo u žarulji…).
Kako bi se što bolje snašli u toj situaciji potrebno je uzeti u obzir sljedeće naputke:
Pažljivo poslušati djetetovo pitanje. Ponekad odgovor može biti vrlo jednostavan. Neki roditelji imaju tendenciju na dugo i široko objašnjavati i tako se mogu samo zapetljati u davanju odgovora. Prilagodite odgovor djetetovim potrebama. Zapitajte se što je to što ga zaista zanima. Ovisno o djetetu – neko će htjeti duža objašnjenja i htjet će to zaista razumjeti, dok će nekima biti dovoljan samo kratki odgovor koji će zadovoljiti njihovu znatiželju.
Ako vam pitanje nije dovoljno jasno tražite dijete da vam pojasni. Također, možete i pitati dijete što ono misli o tome o čemu vas pita. Na taj način možete saznati koji dio je zbunjujuće za dijete.
Odgovor mora biti primjeren za djetetovu dob. Važno je da dijete ima kapacitet za razumjeti što ste mu rekli. Npr.ako vas trogodišnje dijete pita otkuda dolaze bebe nema potrebe da se detaljno objašnjava jer dijete u toj dobi to ne može shvatiti. Kasnije, kako dijete odrasta, poželjno je da se dijete nauči o osnovama spolnosti i da se ta tema ne mistificira.
Nemojte burno reagirati na djetetovo pitanje. Koliko god nama neko djetetovo pitanje zvučalo neobično, važno je da se oko toga ne radi velika stvar. Naime, dijete nema toliko razvijen pojam o tome što je očekivano, a što nije, koja pitanja su uobičajena, a koja nisu. Ono je samo znatiželjno. Ukoliko na neko pitanje reagirate neugodnim smijuljenjem, ljutnjom što je uopće spomenuta neka tema ili postanete nervozni, dijete se može osjećati krivim što ga nešto zanima ili može dobiti poruku da se o toj temi ne bi trebalo pričati. Odgovore je stoga dobro davati jasno i u obliku činjenica.
Nemojte izbjegavati davanje odgovora na djetetovo pitanje. Ako se i dogodi da u nekom trenutku ne želite ili ne znate što biste odgovorili djetetu recite mu da ćete malo razmisliti pa da ćete mu onda odgovoriti. Važno je da se onda, nakon nekog vremena, to zaista i učini. U suprotnom, dijete bi moglo potražiti odgovore na drugačije načine ili kod nekih drugih izvora kojima vi možda ne biste bili zadovoljni.
Budite iskreni
Na taj način olakšat ćete i sebi i djetetu. Naime, ako i kažete neku verziju koja nije istinita, kad tad, dijete će doći do pravog odgovora i tada će vjerojatno biti razočarano i moguće je da će imati manje povjerenja u vas. Dodatan razlog je da, kada kažete istinu, kako dijete odrasta možete samo produbljivati priču i dodavati nove detalje (prikladne djetetovoj dobi), a to je puno bolja verzija nego da se djetetu u mlađoj dobi kaže jedna priča (npr.roda je donijela bracu), a tek poslije da sazna pravu istinu. Uz to, ako dijete i negdje drugdje čuje odgovor na svoje pitanje veća je vjerojatnost da će se taj odgovor poklapati s vašom pričom (ukoliko je istinita) te dijete neće biti zbunjeno i nesigurno. Čak i ako ne znate odgovor na pitanje uredu je da to kažete djetetu. Možete reći da ćete to malo proučiti pa da ćete mu onda odgovoriti ili možete predložiti djetetu da zajedno istražite o toj temi i na taj način zajednički dođete do odgovora.
Važno je da dijete ima dojam da je ok da vas i ubuduće pita kada ga nešto zanima i da zna da može na vas računati. Nije poželjno da dijete dobije dojam da vas gnjavi ili da pita besmislice. Za djecu su njihova pitanja vrlo važna i ozbiljna, a tako bi ih i odrasli trebali shvaćati. Roditelji su ti koji najbolje poznaju svoje dijete tako da uz dobru namjeru i poznavanje potreba svoga djeteta može se očekivati da će upravo oni pružiti najbolju verziju odgovora na pitanje svoga djeteta, koliko god neobično ono bilo.
Autor teksta:
Tea Knežević,
magistra psihologije, praktičarka terapije igrom
