Često je povezan s traumatičnim iskustvima iz djetinjstva, a može se manifestirati perfekcionizmom, strahom od kritike i stalnim samokritiziranjem.
Toksični sram mnogo je više od povremenog osjećaja neugode ili srama zbog vlastitih postupaka. Riječ je o duboko ukorijenjenom osjećaju bezvrijednosti zbog kojeg osoba počinje vjerovati da s njom nešto nije u redu i da ne zaslužuje prihvaćanje drugih. Često se razvija zbog traumatičnih iskustava, emocionalnog ili fizičkog zlostavljanja te zanemarivanja u djetinjstvu. Iako takvi osjećaji mogu snažno utjecati na samopoštovanje, odnose i svakodnevni život, moguće je naučiti kako se s njima nositi.
Kako nastaje toksični sram?
Toksični sram najčešće se razvija tijekom djetinjstva ili adolescencije, kada se oblikuje slika o sebi. Ako dijete odrasta uz česte kritike, ponižavanje, emocionalno ili fizičko zlostavljanje i zanemarivanje, može početi vjerovati da je ono samo problem, čak i kada nije učinilo ništa pogrešno.
Ponavljane negativne poruke iz okoline s vremenom se pretvaraju u unutarnji glas koji osobi govori da nije dovoljno dobra, da ne vrijedi i da bi se trebala sramiti same sebe. Umjesto da prepozna kako je riječ o ponašanju drugih ljudi, osoba takve poruke počinje doživljavati kao istinu o sebi.
Od perfekcionizma do straha od odbacivanja
Toksični sram ne znači da se osoba neprestano osjeća posramljeno. Karakterističnije su izrazito snažne reakcije u situacijama u kojima smatra da je pogriješila ili da bi je drugi mogli osuditi.
Može se manifestirati na različite načine:
- Stalno samokritiziranje: Osoba je izrazito stroga prema sebi, neprestano preispituje svoje postupke i teško prihvaća vlastite pogreške.
- Perfekcionizam: Ima osjećaj da sve mora napraviti savršeno kako bi izbjegla kritike i odbacivanje.
- Nisko samopoštovanje: Teško prepoznaje vlastite kvalitete i vjeruje da ne zaslužuje poštovanje ili ljubav.
- Tjeskoba i depresija: Dugotrajni osjećaj bezvrijednosti može biti povezan s poteškoćama s mentalnim zdravljem.
- Odugovlačenje: Strah od neuspjeha i uvjerenje da trud neće biti dovoljno dobar mogu potaknuti izbjegavanje obveza.
- Osjetljivost na kritiku: Čak i dobronamjerne primjedbe osoba može doživjeti kao odbacivanje ili potvrdu vlastite bezvrijednosti.
- Problemi sa spavanjem: Mogu se pojaviti nesanica ili pretjerana potreba za spavanjem.
- Poteškoće s hranjenjem i konzumacijom psihoaktivnih tvari: Neki ljudi pokušavaju kontroliranjem prehrane ili korištenjem alkohola i drugih tvari pobjeći od neugodnih osjećaja.
- Suovisnost: Stalna potreba za udovoljavanjem drugima, osobito partneru, može proizlaziti iz straha da osoba inače neće biti prihvaćena.
- Tjelesne tegobe: Emocionalna patnja može se manifestirati i fizičkim simptomima, poput bolova u želucu.
Prihvaćanje vlastitih osjećaja kao prvi korak
Prvi korak u suočavanju s toksičnim sramom jest prepoznavanje situacija i odnosa koji ga potiču. Važno je osvijestiti što izaziva takve osjećaje i pokušati promijeniti obrasce razmišljanja koji ih dodatno pojačavaju.
To može uključivati preispitivanje negativnog unutarnjeg dijaloga, postavljanje jasnijih granica u odnosima i učenje kako se nositi s neugodnim emocijama. Ako određene osobe neprestano izazivaju osjećaj srama, ponižavaju ili kritiziraju, važno je prepoznati takvo ponašanje i, kada je moguće, ograničiti kontakt s njima.
Jednako je važno ne potiskivati osjećaje. Pretvaranje da sram, nesigurnost ili emocionalna bol ne postoje neće ih ukloniti. Umjesto toga, potrebno ih je prepoznati i prihvatiti kako bi osoba mogla razumjeti odakle dolaze i postupno promijeniti način na koji doživljava samu sebe.
Pritom je ključno razvijati suosjećanje prema sebi. Promjena zahtijeva vrijeme, a osoba ne bi trebala dodatno samu sebe osuđivati zato što se teško nosi s vlastitim osjećajima.
Uloga psihoterapije i podrške bliskih osoba
Psihoterapija može biti važan dio oporavka od toksičnog srama. Uz stručnu pomoć osoba može naučiti prepoznavati negativne obrasce razmišljanja, preispitivati uvjerenja o vlastitoj vrijednosti i razvijati zdravije načine reagiranja na kritiku i neugodne emocije.
U tome mogu pomoći različiti terapijski pristupi. Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) usmjerena je na prepoznavanje i promjenu negativnih misli i ponašanja, dok dijalektička bihevioralna terapija (DBT) i terapija prihvaćanjem i posvećenošću (ACT) pomažu u razvijanju vještina regulacije emocija i prihvaćanja neugodnih iskustava.
Podrška bliskih osoba također može biti vrlo korisna. Razgovor s prijateljima ili članovima obitelji kojima vjerujemo može pomoći da vlastitu vrijednost sagledamo iz drukčije perspektive. Korisne mogu biti i grupe podrške za osobe koje su doživjele traumu, zlostavljanje ili zanemarivanje jer razmjena iskustava može smanjiti osjećaj usamljenosti.
Važno je zapamtiti da toksični sram nije odraz stvarne vrijednosti osobe. Uvjerenja da nismo dovoljno dobri često su naučena kroz negativna iskustva, a uz vrijeme, podršku i odgovarajuću stručnu pomoć moguće ih je postupno promijeniti.
(Ordinacija.hr)
