Ono što stvara patnju nije situacija ili nešto u vanjskom svijetu što vidimo kao loše ili krivo, tj. drugačije nego što mislimo da bi trebalo biti već isključivo sama misao.
Sva patnja u svojoj srži je samo vjerovanje u misao: “Nešto bi trebalo biti drugačije nego što jest“.
Pod patnjom podrazumijevam sve što nas u životu muči ili
smeta: svako nezadovoljstvo, nelagodu, strah, zamjeranje, ogorčenost, brigu,
ljutnju…
Vjerovanje u tu misao isto je što i unutarnji (psihički)
otpor prema onom što jest. Ona se može proširiti na još jedan oblik: “Hoću da nešto bude drugačije nego što
jest“, te i na prošlost i budućnost: “Nešto je trebalo biti drugačije nego što je bilo“, tj. “Nešto bi trebalo biti drugačije nego
što mislim da će biti“. Postoji još varijacija u kojima se može
pojaviti tipa: “Što ako nešto bude
drugačije nego što bi trebalo?“ ili “Da bar je nešto bilo drugačije nego što je bilo“, ali
temeljna misao je uvijek ista: “Nešto
bi trebalo biti drugačije nego što jest“.
Postoji li univerzalni kriterij, apsolutna istina, Božji
zakon zapisan zlatnim slovima koji definira kako bi nešto trebalo biti? Mislim
da bi se većina kršćana, pa tako i onih koji nisu kršćani, ali su odrasli u
ovoj zapadnjačkoj civilizaciji te imaju ista vjerovanja ugrađena duboko u
podsvijest, složila da tako nešto postoji. Rekli bi: ljudi bi trebali biti dobri jedni prema drugima, trebali bi živjeti u skladu, ratovi se
ne bi trebali događati, ljudi ne bi trebali patiti, ne bi trebali iskorištavati jedni druge, trebalo bi biti dovoljno radnih mjesta
za sve… pa sve do osobnog života u vezi kojeg vjerujemo, npr. da ljudi koji
su u braku ne bi trebali spavati s
drugim ljudima, da bi naša djeca trebala
biti dobra u školi, da bi si trebali
moći priuštiti ljetovanje na moru, da ne bi trebali
biti bolesni…
Univerzalni zakoni – zakoni ljudskog uma
Međutim, često su stvari sasvim suprotne. Puno toga za što
vjerujemo da bi trebalo biti često
nije, tj. ono za što mislimo da ne bi trebalo biti ipak jest. Ako je Bog,
Priroda, Univerzum stvorio neke univerzalne zakone o tome kakvi bi ljudi i
kakve bi stvari trebale biti, zašto je ostavio mogućnost da može biti i
drugačije? Ti zakoni su izmišljeni u ljudskom umu, a onda smo povjerovali da su
oni nešto univerzalno, univerzalna istina. U realnosti, kad vidimo da je svaka
misao koja tvrdi: “Nešto bi trebalo
biti drugačije nego što jest“ – samo izmišljotina našeg uma, samo još
jedna misao u koju smo povjerovali i koja nema temelj u ničem stvarnom, onda
shvatimo da je sve upravo onako kako jest i da ništa ne bi trebalo biti drugačije nego što jest, ništa nije krivo. Ni jedan
čovjek, ni naša životna situacija, ni stanje u državi, ni ljudska patnja, ni
ratovi, ni ekološka kriza, ni bilo bilo što.
Osvrnite se na to koliko puta u danu povjerujete da nešto
nije kako bi trebalo biti, bili to vi ili nešto izvan vas, pritom
zaboravljajući da je to samo vaša misao. To može biti vrlo korisno, tako izlazite
iz otpora. Dovoljno je sjetiti se da je to samo misao. U trenutku kad se toga
prisjetite možete osjetiti olakšanje, jedan dio tereta ste otpustili. A sav vaš
teret nije ništa drugo nego otpor prema onom što jest, temelji se upravo u toj
misli: “Nešto nije kako bi trebalo biti” i za čim više stvari to
vjerujete vaš je teret teži. Ono što stvara patnju nije situacija ili nešto u
vanjskom svijetu što vidimo kao loše ili krivo, tj. drugačije nego što mislimo
da bi trebalo biti već isključivo sama misao. Situacija je neutralna, ona nema
ništa s tim kako se osjećamo.
Postoji nešto što je poznato svima koji osjećaju da postoji
dublja inteligencija života, šira slika stvari, Izvor iz kojeg se manifestiraju
svi događaji – priča života u svijetu forme. To je Povjerenje. To je intuitivni osjećaj da je sve uvijek na svom
mjestu i kad ga osjećamo, koliko god se nama na površini činilo da je nešto krivo, zapravo u dubini sebe znamo da su to što
stvara takav dojam samo naše osobne misli, a ispod njih kao stvaran temelj
postoji duboko povjerenje u život.
Događaji koji nam se događaju i koje često shvaćamo kao
negativne upravo su tako i konstruirani da nam u vrijeme kad se događaju ne
može biti jasno zašto se događaju. To da su imali svoje mjesto i svrhu u našem
životu te koja je ona bila možemo vidjeti tek kad prođu. Sve je savršeno na
svom mjestu i savršeno igra svoju ulogu u isprepletenoj igri života.
Buđenje povjerenja topi otpor u nama. Dobivamo mogućnost da
se prepustimo misteriji, da znamo da je uvijek sve na svom mjestu, bez obzira
kako nam se trenutno čini i da možemo
pustiti da nas život vodi i brine se o nama. Povjerenje se temelji na nečem
stvarnom – na unutarnjem osjećaju. Svemir zaista uvijek jest tu za nas, uvijek
nam daje točno ono što nam treba, shvaćali mi to ili ne.
Povjerenje u život dolazi s unutarnjim razumijevanjem, više
o tome na Darko Pribeg.com.
Autor teksta: Darko Pribeg
