Do sada smo isključivo opisivali kako što je igra i kako ona razvojno izgleda kod zdrave djece, urednog razvoja. No kako izgleda simbolička igra kod djece koja imaju nekakve probleme ili poteškoće u razvoju i mogu li se možda već prema igri prepoznati pojedine poteškoće?
Socio – emocionalni problemi
Kada djeca imaju izraženije socio-emocionalne probleme i krenu već razvijati probleme u ponašanju, onda je i njihova igra specifična. Razvojno je kod njih sve u redu, ali tematski su to uglavnom agresivne igre te igre moći i kontrole. Pod agresivne, misli se na bilo koju tematiku koja uključuje oružje, borbe ili Bobo lutku (lutka za udaranje). Nerijetko vole biti ti koji pobjeđuju, jer im u ‘stvarnom’ životu fali osjećaj kompetencije i sigurnosti te se iza te agresivnog ponašanja gotovo uvijek kriju tuga, nesigurnost te usamljenost. Upravo zato je važno s jedne strane pružiti takvoj djeci priliku ta proigraju te emocije, pri čemu neće nikoga zaista ozlijediti, a pritom im pružiti osjećaj utjehe, ljubavi i sigurnosti. Zato se i smatra terapija igrom kao idealna metoda rada prvenstveno s djecom koja imaju različite oblike socio-emocionalnih poteškoća.
Problemi senzorne integracije
Neki puta djeca vole igru koja uključuje jako puno fizičkog kontakta ili na primjer vrtnje u krug, a s druge strane možda ne žele se igrati s igračkama od određenih predmeta ili ne vole da je igra glasna. Senzorna integracija je način na koji mi organiziramo naše osjete, od receptivnog organa do našeg mozga. Kada je prisutan neki poremećaj, to znači da nije dobra komunikacija između receptivnog organa i mozga, ali su sami organi zdravi i normalno funkcioniraju. U prvom primjeru riječ je o hiposenzitivnoj djeci, koja trebaju više podražaja kako bi zadovoljila svoje senzorne potrebe, a u drugom slučaju riječ je o hipersenzitivnoj djeci, koja određene podražaje percipiraju kao prejake ili previše intenzivne. Kada djeci treba dodatni podražaj, pogotovo u smislu fizičkog kontakta, ona mogu biti percipirana kao agresivna ili nametljiva djeca te ometati igru druge djece. Problemi sa senzornom integracijom se mogu, ali i ne moraju javljati skupa s nekim drugim poteškoćama te se zato rijetko detektiraju, a djeca se okarakteriziraju kao problematična ili nespretna (problemi s vestibularnim sustavom – sustavom ravnoteže). Zbog svega toga, može doći do slabijeg razvoja igre ili kašnjenja na pojedinim područjima, jer se dijete boji upuštati u pojedine aktivnosti, zbog povratne informacije neuspjeha.
Poremećaji iz autističnog spektra
Jedna od glavnih karakteristika i problema poremećaja iz autističnog spektra je siromašna simbolička igra. Pritom je ta igra disharmonična, kada se gleda razvojno kroz prethodno navedenih 6 aspekata razvoja simboličke igre. Jedan od razloga za loš razvoj simboličke igre su već spomenuti problemi senzorne integracije, koji su gotovo uvijek prisutni kod djece iz autističnog spektra te problemi s teorijom uma, koja im onemogućava naprednije igranje uloga i proigravanje emocija. Ako djeca ne razvijaju svoju igru, ne razvijaju svoje oruđe s kojim uče o svijetu i bore se s izazovima koji svijet stavlja pred njih. Međutim, djeca iz autističnog spektra imaju veliki potencijal razvoja igre, ako ih se sustavno potiče i pruža informacija da su sigurni te da je igra koju igraju sigurna, odnosno zadatak terapeuta je da osigura da igra bude sigurna i da se dijete osjeća kompetentno.
Autorica teksta:
Maja Bonačić, mag. psych., praktičarka terapije igrom
Centar Proventus
Terapija igrom
