Bili su u kasnim dvadesetima kada su se Marina i Martin upoznali. Od samog početka, osjećali su da žele provesti život zajedno. Jako su voljeli razgovarati, raspravljati o raznim temama, gledati filmove, šetati i maziti se. Uživali su jedan u drugome. Ona bi mu pripremala najfinije večerice, a on bi joj poklanjao pažnju na sitne načine – poljupcima dok kuha i nježnim zagrljajima kada ju “sretne“ u hodniku u stanu.
Ona je znala da je on izrazito nježan i da ne uočava detalje, ali to ju nije tada previše zamaralo. On je znao da ga ona, kada je nervozna, iskritizira za nešto što nije učinio. Većinu vremena oni su se nosili s manama onog drugog, uz tek povremene svađe u najstresnijim trenucima. Primjerice, kada bi se njemu zaredalo ostajanje duže na poslu, njega bi to umorilo te bi se samo sjeo pred televizor i odmarao. Kako je to znalo potrajati i po mjesec dana, njoj bi nedostajalo njihovo zajedničko vrijeme te mu je počela prigovarati – zašto mora tako dugo raditi, zašto mora ostavljati stvari za sobom po stanu, zašto ne razgovara više s njom i slično. Kada bi ona tako počela postavljati ta pitanja, često se takav razgovor pretvorio u svađu. A svađa im je donijela osjećaje udaljenosti jedan od drugog, razočaranosti, tuge, ljutnje, dodatne frustriranosti i pitanje – zašto su se opet posvađali? Nakon takve jedne iscrpljujuće svađe, ona je govorila samoj sebi da ne želi postati kao svoja majka koja je stalno kritizirala svog muža radi mnoštva svakodnevnih sitnica. On je s druge strane, bio usredotočen na rješavanje trenutnog problema te nije promišljao o tome kakav bi njihov odnos mogao izgledati u budućnosti.
Psihološke igre
Da li se vama takvo što dogodilo – jeste li ikada imali neki razgovor s drugom osobom nakon kojeg ste si pomislili – “zašto se to uvijek meni/nama događa”?; “mislila sam da si drugačiji od drugih, ali..”; “zašto se opet isto ponavlja?!”. Ako ste se osjećali iznenađeno kako se neka situacija odvila, ako ste se nakon nekog razgovara osjećali povrijeđeno, ljuto, tužno, razočarano i slično, a istovremeno znate da se to nije dogodilo prvi puta, tada je moguće da ste odigrali psihološku igru.
Jedan od najpopularnijih koncepata iz područja transakcijske analize je termin “psihološke igre“. 1964.godine izdana je knjiga Erica Berne-a pod nazivom „Koju igru igraš“ polučivši ogroman interes među čitaocima. “Psihološke igre” opisuju obrasce komunikacije, ponašanja, osjećanja između dvoje i više ljudi koji se iznova i iznova ponavljaju dovodeći igrače do toga da učvršćuju loša vjerovanja o sebi, drugima i općenito o životu.
“Igre su kompromis između intimnosti i izbjegavanje intimnosti.” Eric Berne
Ono što je zanimljivo jest da se razlikujemo u igrama koje igramo, odnosno da svatko od nas ima svoju omiljenu igru. Ono što je još zanimljivije jest da, s obzirom na svoju omiljenu igru, pronalazimo druge ljude, igrače koji znaju dopuniti našu igru. Upravo zbog toga što mi sami doprinosimo igranju igre, čak i kada se, ljudi s kojima komuniciramo promijene ili pak ako se promijeni situacija u kojoj se nalazimo, ako se mi sami ne promijenimo, naši obrasci igre ostat će isti te ćemo se na kraju ponovno upitati – zašto mi se ovo ponovno događa?! Štoviše, tijekom samog igranja “igre”, ljudi često ne uoče da su sami upali u vlastitu zamku.
Nadalje, ono što je karakteristično jest što uvijek ostajemo s istim osjećajem kada se “igra” završi te sadrži trenutak iznenađenja ili zbunjenosti. Tijekom “igre” na socijalnoj razini, razini koju svatko može opaziti, čuti, vidjeti događa se jedan razgovor, dok na psihološkoj razini, “igrači” šalju nesvjesne poruke koje su zapravo ključne da bi se razgovor završio tako da se oba igrača osjećaju loše.
Obiteljske promjene i psihološke igre
Dolaskom djeteta u obitelj, mijenja se obiteljska situacija. Ponekad, mogu se promijeniti i očekivanja od partnera. Prema istraživanju Gottman instituta, čak 69% novih roditelja imaju sukobe, razočaraju se jedan u drugog i osjećaju se povrijeđenim. Naime, dolaskom djeteta, mnogi roditelji očekuju velike promjene u dnevnom ritmu, no često ne razmišljaju o tome kako će beba utjecati na svakog od njih pojedinačno te na njihov, partnerski odnos.
To se dogodilo s Marinom i Martinom. Marina je znala da Martin ne uočava detalje po stanu, da su mu neke stvari nebitne koje su njoj jako bitne – primjerice vođenje dnevnih briga poput nabavke hrane, stavljanje stvari na mjesto, uzimanje svih potrebnih stvari za bebu prilikom izlaska van te mnoštvo drugih sličnih, svakodnevnih stvari. Marina je znala da će Martin učiniti ono što ga ona zamoli, ali ona je svaki puta to trebala tražiti, on se sam ne bi sjetio. Martin je pak znao da je Marina vrlo odgovorna, ali da je ta odgovornost ponekad preplavi pa sve o čemu počne misliti jesu obaveze koje imaju. Osim toga, znali su da su različiti po temperamentu – ona je bila glasna, uporna, brza u promišljanju, dok je on bio popustljiviji, tiši, trebalo mu je više vremena da razmisli o stvarima koje mu se događaju i više je uživao u sporijem ritmu bez obaveza. Prije dolaska djeteta, njihova razlika u temperamentu, neka nezadovoljena očekivanja i slični problemi javljali su se u rijetkim situacijama, kada su bili pod velikim stresom. No, beba je donijela svoj stres sa sobom – mnogo neprospavanih noći, bolesti, vječni kućanski poslovi, financijski problemi, vlastite emocionalne potrebe i mnoge druge roditeljske izazove.
Kako su se dani redali, mjeseci, pa i godine, počeli su se udaljavati jedan od drugog. Malo – pomalo, prve zajedničke godine postajale su dio sve mutnijih uspomena. Ona je počela prepoznavati da, unatoč obećanju samoj sebi, sve više nalikuje na svoju majku – počela ga je sve više kritizirati, očekivati od njega da preuzme dio brige oko kućanstva, ali i više od toga – da postane poput nje. On je s druge strane postajao sve nervozniji i napetiji. Postajali su mu sve naporniji razgovori s njom i počeo ih je izbjegavati što je nju još dodatno ljutilo. Počeli su se svađati svakodnevno. U najintenzivnijim svađama, dok mu je ona nabrajala što joj sve smeta kod njega, zapravo mu je slala nesvjesnu psihološku poruku – “ja sam bolja od tebe”. S druge strane, on je, na nesvjestan način, prihvaćao njezinu poruku i odgovarao svojim neverbalnim postupcima na nju na sljedeći način: “ja sam loš, samo razočaram sve oko sebe”.
Autorica teksta:
Tatjana
Gjurković, mag.psihologije, specijalizantica transakcijske analize, registrirana terapeutkinja igrom
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
